Ovako je počela svoju ispovijest 48-godišnja Luis.

Nije mogla vjerovati što čuje. Bila je izvan sebe i htjela je pobjeći, ali ju je majka držala za ruku, odlučna da nastavi govoriti dok još može.

"Jedne noći, kad sam imala 21 godinu, vraćala sam se kući s posla i neznanac me silovao, što je rezultiralo trudnoćom. Žao mi je što ti ranije nisam rekla istinu, ali nisam znala kako. Uvijek sam se osjećala krivo što krijem to od tebe i nadam se da ćeš mi moći oprostiti", ispričala joj je majka.

Otkriće ju je obuzelo. Povukla se i pobjegla iz sobe. Trudeći se da diše, osjećala je kao da joj se cijeli svijet ruši. Ali nije bilo vremena za raspad.

"Kad sam se pribrala, vratila sam se uz krevet svoje mame i zajedno sa sestrama Amber i Lusi, bila uz nju dok je udisala posljednje uzdahe. Milujući je po glavi, rekla sam joj 'U redu je, mama'. I s tim, ona je preminula", ispričala je Luis.

Dodaje da je bila ošamućena od šoka i tuge. Pogledala je prema Amber, a ona joj je kimnula. U tom trenutku je shvatila da ona zna strašnu istinu. Amber je majka ispričala istinu još prije nekoliko godina, i iako je htjela to reći Luis, majka ju je preklinjala da to ne čini. Luis je počela plakati toliko jako da je mislila da nikad neće prestati.

Sljedećih nekoliko dana za nju su bili užasni. Njene sestre su organizovale majčinu sahranu jer se ona nije mogla nositi sa svim.

Narednih mjeseci je shvatila da je uvijek razmišljala o svom ocu, koji je umro deset godina ranije.

"Izgledam puno drugačije od svojih sestara i odrastajući, tata je uvijek bio malo ravnodušniji prema meni. Imala sam privilegovan odgoj na mnogo načina, imala sam sve što sam mogla poželjeti u materijalnom smislu, a ipak uvijek sam se osjećala odvojeno od ostatka svoje porodice. Moja mama i sestre bi igrale šašave igre i smijale se zajedno, a ja nisam razumjela njihov humor", prisjetila se Luis.

Njen život je bio turbulentan. Njen otac je bio fizički nasilan prema njenoj mami, i iako nikad nije udario nju ni njene sestre, kaže da su svjedočile kako odguruje i udara mamu.

Nakon nekoliko izuzetno loših svađa, morali su otići od kuće i biti kod prijatelja, ali njihova mama se uvijek vraćala. Tvrdi da je između nje i oca uvijek postojalo neko ogorčenje i voljela bi da je bila dovoljno snažna da ga napusti.

"Živjeli smo u strahu od tatinog temperamenta. Čak i sitne stvari poput saobraćajne gužve bi izazvale snažan bijes u njemu. Moje sestre su ga mogle smiriti na način na koji ja nisam. Ali mama i ja smo imale sjajan odnos. Dok su Amber i Lusi bile vrlo bliske dobi i provodile puno vremena zajedno, ako nisam čitala u svojoj sobi, bila bih s njom", ispričala je.

U dobi od 17 godina otišla je iz kuće i preselila se u London gdje je studirala i radila. Iako ju je majka molila da ne odlazi, njen otac se složio da je dovoljno stara da se sama snađe. Kad je otišla od kuće, viđala je oca još manje. Dok ju je mama često posjećivala, tata je to činio rijetko.

"Kad je umro, zapravo nisam znala šta da mislim. Dio mene je bio tužan, a dio je odahnuo. Nakon očeve smrti, majka se zbližila s mojim sestrama, posebno Amber, i često ih je posjećivala. Ponekad sam bila malo zavidna zbog njihovog odnosa. Život u Londonu nije uvijek bio lagan i tijekom mojih 20-ih i 30-ih, bilo je vremena kad sam bila poprilično depresivna", rekla je.

Radila je u socijalnoj službi, a posao je često bio stresan. Iako je voljela pomagati ljudima, to je značilo da se bavi s onima koji su beskućnici ili ovisnici o drogama. Dala je sve od sebe da uzima antidepresive, redovno vježba, jede zdravo i okruži se pozitivnim ljudima.

"Istina o ocu me pogodila. Nedugo nakon što je moja mama umrla, 'zalutala sam' na jako mračno mjesto. Uzela sam kreditnu karticu i ludo trošila, u nekoliko mjeseci sam nagomilala dug od više hiljada funti. Šoping je bio jedina stvar uz koju sam privremeno zaboravljala na bol", ispričala je Luise.

Konačno je otišla na pregled kod psihologa i psihoterapeuta koji su joj dijagnostikovali bipolarni poremećaj, depresiju, anksioznost i psihozu. Saznanje da je neko napao njenu majku koju je obožavala, nanijelo joj je toliko boli i krivnje.

"Godinama se osjećala kao da nije zaslužila postojati. Dugo sam morala ići na terapije kako bih shvatila da to nije istina. Sada sam starija i pronašla sam svoj mir. Shvatila sam da je moj otac na svoj način pokušao biti dobar otac. Usvojio me, finansijski me podržavao i čak mi je pokušao pronaći posao", kaže.

Takođe je sretna što je bliska sa svojim mlađim sestrama koje su bile uz nju u veoma teškim periodima. Za svoju mamu ne osjeća ništa drugo osim ljubavi i saosjećanja.

"Znam da me sigurno jako voljela, ako me nakon toga zadržala. U 1970-ima život samohranih majki bio je vrlo drugačiji, a njena porodica je nije podržavala. Ipak, njena ljubav prema meni je bila toliko velika da se suočila s nečim toliko teškim", zaključila je Luise, piše "Mirror", a prenosi "24sata.hr".