Institut za pedagoška istraživanja i Institut za kriminološka i sociološka istraživanja izradili su priručnik sa smjernicama kako razgovarati sa djecom o pucnjavi u školi, namijenjen roditeljima, starateljima, prosvjetnim radnicima i svim osobama koje rade sa djecom.
Kako se navodi u priručniku ovakav događaj može da izazove različite emocije kod djece, kao što su osjećaj straha, panika i anksioznost povodom sopstvene bezbjednosti i bezbjednosti njihovih bližnjih. Takođe, upozoravaju, može biti primijetan i osjećaj tuge i krivice.
U priručniku se navodi da iako je možda teško pronaći "pravi trenutak" izbjegavanje razgovora može da dovede do pojačanog osjećanja zabrinutosti i zbunjenosti, i ostavlja otvoren prostor za dezinformacije kojima su djeca izložena. "Objasnite djetetu da želite da razumjete kako se osjeća. Jeste teško, ali ne zaboravite da ste vi svom djetetu najveća podrška!", poručuju u smjernicama.
Potrebno je, navode, obezbijediti sigurnost i savjetuju da je potrebno pitati dijete o tome šta ono zna o pucnjavi koja se dogodila i kako se povodom toga osjeća i dopustiti djeci da izraze svoja osjećanja i postave sva pitanja koja imaju.
"Uvjerite ih da je normalno to što osjećaju i budite iskreni - nemojte lagati. Razriješite svaku potencijalnu zabrinutost koja nije utemeljena (npr. da se pucnjava u školi dešava često, da škola nije bezbjedno mjesto).
Uvjerite ih da su sa vama sada bezbjedni", navodi se u priručniku. Dalje navode da je potrebno normalizovati osjećanja tako da se djetetu objasni da se svi uplaše kada su u opasnosti, da je strah način kako nas naša tijela upozoravaju i pripremaju za akciju kada se nešto opasno događa.
"Pomozite djeci da shvate da su njihove prirodne reakcije normalne. Podijelite i vaša osjećanja, podijelite da je normalno biti uplašen i da ste tu, da ste zajedno, na sigurnom", savjetuje se u priručniku.
Upozoravaju i da je potrebno da roditelj, staratelj, i drugi osmotre znakove traume. Normalno je, navode, da djeca budu u nekoj mjeri zabrinuta povodom pucnjave u školi, a ako dijete izgleda izuzetno uplašeno, ljuto, ili povučeno potraže stručnu pomoć.
"Uključite stručnjake za mentalno zdravlje ili kontaktirajte neku od organizacija koje se bave pružanjem podrške djeci i roditeljima nakon ovog događaja", navodi se u smjernicama. Što se tiče postupanja u narednim danima, savjetuju da se obrati pažnja na to da li dijete ispoljava neke od sljedećih simptoma: socijalno povlačenje, promjene u ponašanju u odnosu sa roditelje, vršnjake ili nastavnike, da li ima teškoće sa spavanjem, smanjen ili povećan apetit, glavobolje ili stomačne probleme, impulsivno ili agresivno ponašanje.
"Ukoliko primijetite prisustvo više ovih znakova, ponudite djetetu da potražite pomoć od psihologa, psihoterapeuta ili psihijatra sa kojim dodatno može da razgovara o onome što ga muči", savjetuju stručnjaci.
U priručniku je navedeno i šta može da pomogne, a kako ne bi trebalo da se postupa, a roditelji, staratelji i druge bliske osobe savetuju se da djeci pokažu svoja osjećanja jer će time, objašnjavaju, djeca dobiti "dozvolu" da iskažu sopstvena osjećanja.
"Podstičite ih da napišu ili nacrtaju ono što ih muči. Ako ne žele, ne moraju da vam pokažu svoj sastav ili crtež. Uvažite njihova opravdanja (da nisu spremni da odgovaraju, da nisu dovoljno skoncentrisani) posebno u narednim danima. Ali im dajte do znanja da ste tu kada budu spremni", savjetuje se u priručniku.
Savjetuju da se djeci pomogne da zadovolje potrebu za sigurnošću, da budu pored djeteta i organizuju zajedničke aktivnosti. Ako djeca imaju potrebu za osamljivanjem i plakanjem, odraslima se savjetuje da ih puste ali ne ostavljaju previše često same kod kuće, posebno ne noću.
Ono što neće pomoći, piše u priručniku, je izbjegavanje razgovora o događaju, zatim negiranje da je dijete doživjelo teško iskustvo, riječima: "Hajde, pa nije se desilo u tvom odjeljenju".
Takođe, prećutkivanje bitnih i primjerenih informacija neće pomoći, kao i ponašanje kao da se ništa nije dogodilo i rečenice kao što su "To je prošlo, život ide dalje", "Ne treba da se bojiš, nisi više mali/a" jer kako navode - dijete će misliti da ga ne razumijete.
Požurivanje oporavka se ne savjetuje, kao i potiskivanje osjećanja i reakcija koje roditelj/staratelj ima. Savjetuje se izbjegavanje ljutnje na dijete zato što je neraspoloženo ili ne ispunjava školske obaveze.
