Dakle, toj osobi ljutnjom ne pokazujemo da je ne volimo, već naprotiv, da je poštujemo jer znamo da može bolje. Ipak, nije mali broj onih koji su sebi nametnuli psihološku zabranu na ljutnju.

Iako sve emocije imaju svoju biološku i psihološku funkciju, ima ljudi koji određena osećanja blokiraju jer su nekada u svom životu izgradili takozvanu psihološku zabranu na njih. Na primer, koče sebe da pokažu, pa i osete ljutnju, čak i u situacijama gdje bi ljutnja bila korisna.

Željka Kurjački Stanić, psiholog i psihoterapeut, pojašnjava kako to izgleda, kakva uvjerenja leže ispod takvih zabrana i kako da se to promijeni, piše Kurir.

– Mnogi ljudi imaju psihološku zabranu na ljutnju, ne umiju da je pokažu ili ne mogu uopšte da je osjete. Oni u situacijama koje su prikladne za osjećanje ljutnje, umjesto nje osjete krivicu, stid, tugu… Drugi je pak osećaju, ali imaju zabranu u glavi da tu ljutnju i pokažu. To se često završava tako što oni trpe dugo, pa iznenada planu zbog neke sitnice i reaguju na način koji je neefikasan – objašnjava psiholog.

Međutim, ljutnja ima cilj da nas pokrene na akciju da ne bismo ostali u statusu kvo, ako nas taj status ugrožava i ako osjećamo da imamo šansu da ga promijenimo.

– U tim slučajevima ljutnja je konstruktivna. To osjećanje nam je neprijatno, pa nas motiviše i traži od nas da nešto uradimo s njim. Međutim, mnogi kažu: „Šta ja imam od toga, ionako se taj neće promijeniti“. Možda dobro procjenjuju da nemaju ništa od iskazivanja te ljutnje. Ali njome ipak mogu očuvati svoje dostojanstvo. Na primjer, ako nas u autobusu neko zgazi štiklom na bosu nogu u papučama, možemo da kažemo „Molim vas, pazite“. Time nismo vratili vrijeme i spriječili taj događaj, ali jesmo sačuvali dostojanstvo. Nećemo se poslije jediti što ništa nismo rekli i povećali smo šansu da osoba to više ne ponovi – navodi Kurjački Stanić.

S druge strane, kaže psiholog, čak i kada ljudi nemaju psihološku zabranu da pokažu ljutnju, desi se ili da to rade neadekvatno i previše intenzivno, ili da se povuku jer im je nelagodno što su drugome izazvali neprijatnost.

– Mnogi ne znaju kako da pokažu ljutnju, pa to rade agresivno. Misle da ih druga osoba neće čuti, pa ona onda reaguje na intenzitet, a ne na uzrok ljutnje. Ima i onih koji pokažu ljutnju, kažu šta zamjeraju, ali zbog toga naknadno osjete stid i više se ne javljaju toj osobi. To je šteta jer osoba izabere pravi način, ali uskrati sebi poentu te ljutnje. Uskrati sebi mogućnost da pobere plodove tog svog čina, jer možda je osoba kojoj je ljutnja upućena shvatila šta je to pogrešno uradila – kaže psiholog.

Na kraju krajeva, osećaj neprijatnosti i jeste preduslov za promenu kad se neko naljuti na nas. Ta neprijatnost na nas djeluje korigujuće jer po tuđoj reakciji shvatimo da smo pogriješili.

– Još jedno pogrešno uvjerenje je: „Ako sam izazvao neprijatnost toj osobi, onda znači da ja to nisam rekao na lijep način“. Takve osobe žele da pokažu ljutnju, ali da ujedno toj osobi ne bude neprijatno, jer tuđ osjećaj neprijatnosti izjednačavaju s time da su oni negdje pogrešili. A neprijatnost upravo i osigurava ili makar povećava vjerovatnoću da osoba promeni dato ponašanje – ističe Kurjački Stanić.

Željka Kurjački Stanić ističe da ljudi nekad pokazuju ljutnju tako što je upakuju toliko blago da osoba kojoj je upućena ne može ljutnju više ni da pročita.

– Treba da naučimo da pokažemo ljutnju, ali tako da to bude u skladu s našom ličnošću. Neko će to uraditi direktno, bez pakovanja i ublažavajućih fraza. Nekom drugom je prirodnije da ublaži, a mi treba da pronađemo svoj način i poštujemo svoje osjećanje ljutnje jer ono ima svrhu.