Vidovdan jedan je od najvećih i po svetkovanju izuzetno očuvanim praznicima iz stare narodne vjere.

Zbog toga što se jedan od najvažnijih događaja u srpskoj istoriji, Kosovski boj, odigrao na Vidovdan 1389. godine, danas se na ovaj dan prepliću istorijska zbilja i narodni običaji i vjerovanja, pa se kosovski mit, kao najrazgovjetniji znak srpske narodne svijesti, razvijao uporedo s paganskim kultovima starog slovenskog božanstva Vida. U skladu sa tim, ovaj praznik sa sobom vjekovima nosi obilje običaja.

Jedan od običaja nalaže da danas ustanete prije zore, pogledate ka suncu i kažete: “Oj Vido, oj Vidovdane, daj mi vid dok sam živ!” Smatralo se da je veoma važno ono što ćete danas vidjeti jer ćete u tim stvarima kasnije imati uspjeha.

Nakon toga, treba osmotriti kakvo je vrijeme. Ako je vedro sa naznakama da će i ostati vedro, treba izneti napolje svu odjeću i provjetriti je kako bi se napunila dobrom energijom. S druge stane, ukoliko je oblačno, treba prekrstiti oblake da bi kiša koja padne bila dobra za usjeve.

Danas, kaže narodno predanje, treba započeti nešto od ručnih radova, poput pletenja i vezenja. Prije nego što prionu na posao, žene treba da pokvase oči vodom u kojoj je prethodnu noć provela vidovčica i da kažu: „Vidi, Vido kako pletem“, „Vidi, Vido kako vezem“, „Vidovčice, po bogu sestrice, što očima ja vidjela, to rukama i stvorila“.

Na Vidovdan se, kaže predanje, može vidjeti i budućnost. Toga dana se mnogo gatalo i proricalo. Kao i u nekim drugim prilikama, činile su to najčešće djevojke nadajući se da će vidjeti budućeg izabranika. U pojedinim krajevima djevojke na ovaj praznik beru crveno cvijeće vid, kao i modru vidu. To ubrano cvijeće pred spavanje stavljaju pod jastuk i govore “O moj Vide, viđeni, o moj dragi suđeni, ako misliš jesenas (da me prosiš), dođi večeras, u prvi sanak na sastanak.”

Na Vidovdan se, prema knjigama i vjerovanjima ne radi u polju – da kukuruz zametne klipove, ni u vinogradu, da se grožđe ne sasuši i otpadne.