Novac nije jedini i najvažniji motiv za učestvovanje u rijaliti programima nego je u pozadini puno više od toga - kažu psihijatri i psiholozi, sociolozi koje smo zamolili da nam pojasne zašto se, i to u sve većem broju, ljudi prijavljuju za učestvovanje u takvim emisijama, i zašto, s druge strane, gledaoci njihove živote unutra prate.
- Primarni su motivi narcističke prirode, jer se anonimne osobe žele pokazati, i postati slavne. Svi će reći da su se prijavili zbog novaca, ali nisu, motivisani su popularnošću jer ih muči anonimnost. Priznavanje medija i društvenih mreža, gratifikacija, jako su velik opijum, kaže psihijatar Hrvoje Handl. Taj "opijum" čovjeka može stvoriti ovisnim, otud onda i prijavljivanje u rijalitije iz sezone u sezonu. Ljudska je psiha kompleksna, i puno dublja od onoga što je na površini.
- Publika koja će pratiti stanare u rijaliti programima za njih postaje zapravo pažnja koju nekad u djetinjstvu možda nisu dobijali od roditelja. Napokon će dobiti neku afirmaciju, odobrenje, aplauz, dodaje psihijatar. Svako je od nas, u srži, mali narcis, kaže, ali nekome je tuđa potvrda potrebna više, nekome manje. Osjećaj nečijeg obožavanja stvara dopamin, hormon dobrog raspoloženja. Na pitanje što kad se svjetla ugase, dr. Handl odgovara kako neki, ako su sami po sebi talentovaniji, uspijevaju postići nešto novo, postati voditelji i slično, dok velika većina u tome ne uspije. Drugo je imati talent pa biti pjevač ili glumac, i od toga živjeti, pojašnjava psihijatar.
"Ljudi se ne žele baviti vlastitim životima pa bježe u tuđe"
Kako sedmicama pa čak i mjesecima živjeti zatvoren u nekoj kući, s nepoznatim ljudima?
- Sve veći broj onih koji se prijavljuju u rijaliti mogao bi biti i posljedica bijega od korona-sadašnjice. Ionako smo poluzatvoreni pa se onda ljudi, i inače skloni tome, prijavljuju kako bi pobjegli u nešto zabavnije, uzbudljivije - zanimljivo je viđenje psihologa Mirjane Nazor. Ljudi su, kaže, umorni od strahova i strepnji što će biti sutra, vide da država ne funkcioniše pa traže različite načine bijega - i oni koji se prijavljuju kao sudnici, i oni koji to onda gledaju. Neko bježi u film, neko u knjigu, neko u zalazak sunca, a neko u - rijaliti, smije se psihologinja. Inače se, dodaje, ljudi moraju baviti vlastitim životima, a to im i nije baš privlačno. Svako od nas ima dozu lažnoga, i može glumiti ono što inače nije. Laž i grandioznost su obrane od moćnih ponižavajućih sila u nama samima, odgovara psihijatar Handl na pitanje kako u rijalitiju s nepoznatim ljudima, izdržati mjesecima. Neko, zaključuje psihijatar, može biti lažan deset mjeseci, a neko drugi može biti autentičan pa se publici isto jako svidjeti. Poznate osobe u rijaliti pak dolaze, kaže, zbog dodatne slave i podrške publike, i zbog novaca.
