Ovaj svetac je život okončao u tamnici 306. godine kao borac za hrišćansku vjeru. 

Dimitrije je rođen u Solunu u trećem vijeku poslije Hrista za vrijeme cara Maksimilijana. Kada je od cara dobio naređenje da progoni hrišćane, on se na to nije obazirao već je javno propovijedao hrišćansku vjeru. Cara su obavijestili o neposlušnosti Dimitrijevoj, koji je preobraćao narod u hrišćanstvo. 

Kada je car čuo da je solunski komandant i sam hrišćanin, naredio je da ga bace u tamnicu gdje je mučen, a potom pogubljen. Solunski hrišćani su ga tajno sahranili, a na mjestu njegovog groba kasnije je podignuta crkva. Sveti Dimitrije je proglašen zaštitnikom grada Soluna. 

Crkveni spisi navode da se Sveti Dimitrije mnogo puta javljao i spasavao grad od zemljotresa i nesreća. I danas se vjeruje da je čudotvorna snaga njegovih moštiju izliječila mnogobrojne bolesnike. 

Prema narodnom predanju i žitijima svetaca, Dimitrijev grob je odisao bosiljkom i smirnom, pa je zato taj svetac nazvan Mirotočivi. 

Kult Svetog Dimitrija veoma je živ i kod Srba, a u srednjovjekovnoj Srbiji posvećeni su mu mnogobrojni hramovi, uključujući i crkvu u Pećkoj Patrijaršiji i kapelu u manastiru Visoki Dečani. 

Običaj je kod našeg naroda da se na Mitrovdan otpuštaju sluge kojima je istekao ugovor i iznajmljuju novi. Ovaj dan je legendaran i po tome što su se hajduci tada rastajali da bi negdje prezimili zimu i ponovo se sastali o Đurđevu danu sljedeće godine.

Uoči Mitrovdana i Đurđevdana treba da je svako kod svoje kuće, jer ko tada ne bude kod svoje kuće, taj će se preko cijele godine noćivati po tuđim kućama.

Za Mitrovdan se vjeruje i da predskazuje kakva će biti zima. Ako je dan sunčan, zima će biti blaga, sa malo izuzetno hladnih dana. Ako na Mitrovdan padne snijeg, vjeruje se da će se zadržati sve do aprila.

U Srbiji postoji i vjerovanje da na Mitrovdan ne treba grditi malu djecu, koliko god da su pogriješila ili bezobrazna, jer će navodno onda cijele godine biti nestašna.