"Za dug život uvijek moraš da radiš. Radila sam dosta, i poljski i kućni poslovi, sijala, kopala, žela, kosila, plastila, heklala, plela, tkala… Moralo se, jer smo živjeli u siromaštvom društvu poslije ratova. Dva kilometra voda je bila od kuće. Tako je bilo poslije rata u Dučalovićima. Nisam se nikad svađala ni sa kim, nisam nikome prkosila, nekoga mrzela. Voljela sam da se svi slažu, mirila sam po selu. Kada neko radi nešto u selu trčim da pomognem, iako me nije zvao", započinje priču Zagorka. 

"Držao me rad. Nikad nisam jela puno, nisam voljela meso, uglavnom sam jela mliječne proizvode. Takav je moj život bio. Doživjela sam 100 godina, ali nisam baš bila ni zdrava. Imala sam migrene, barem jednom mjesečno, povraćam, mučim se, ali opet radim", priča dugovječna baka.

Zagorka je sa suprugom došla da živi u Čačku pred Drugi svjetski rat, ali nisu dugo tu i ostali jer su im nacisti zapalili kuću. Malo je nedostajalo da im se to ponovi i u samim Dučalovićima, ali je na vrijeme pobjegla ka Ovčar Banji sa djetetom u rukama. Kako nam priča Zagorka, u tom begu srela je tada tri monaha, a jedan od njih bio je i patrijarh Pavle.

"U jednoj akciji nacista su palili kuće po selu u Dučalovićima. Pobjegla sam ka Ovčar Banji, ka ocu i majci koji su imali vodenicu. Na tom putu srela su me tri popa, tri monaha, a jedan od njih bio je Pavle, patrijarh kasnije. Pitaju me kud si ti sestro pošla, a ja plačem i nosim bebicu. Reko bježim, nacisti sve pale. U tom trenutku Pavle je nešto izvadio i stavio nešto ispod ćebenceta djetetu. Kada sam razvila dijete kod roditelja, ispade dukat. Eto, to je bio Pavle", prisjeća se Zagorka.

Nikada nije živjela u izobilju, ali je imala dovoljno da bude srećna, čak i poslije ratova, kada je imala najmanje.

"Puno sam srećna i presrećna. Imam jednu ćerku, ona ima dvije ćerke koje imaju troje odnosno dvoje djece. Zadovoljna sam, hvala ti Bože. Imala sam i dobrog muža. Muž je uvijek bio na poslu i na terenu, stolar, i kad on jadan dođe umoran, šta ima da ga napadam. On kaže nemoj ništa dirati ja ću. On je bio zahvalan i dobar, i poštovan. Moraš da imaš poštovanje, da razumijete jedno drugo i da se slažete", priča baka Zorka.

Njena ćerka Dara Pantelić takođe ne krije sreću i zadovoljstvo što joj je majka doživjela 100. rođendan. Kako kaže, i dalje je bistrog uma, voli da čita štampu, gleda televizuju.

"Uvijek kada je nešto zaboli tu sam sa mojim ćerkama. Kada zovem Hitnu pomoć – nekad dođu nekad ne dođu. Ona je bila veliki radnik, radila je i muške i ženske poslove. Ide sama uz štap, čita novine, gleda televiziju. Sad je malo slabiji vid i sluh, ali ima dobro pamćenje. Pamti bolje nego ja", kaže Dara.