Ivan Cerović iz Paraćina je, zbog ljubavi sa interneta, prije 12 godina riješio da sa jednim koferom u ruci sreću potraži na drugom kraju svijeta. Kofer je zalutao, ali ga sreća nije napustila. Odšteta zbog izgubljenog prtljaga promijenila mu je život. Sada u Indoneziji živi život kakav je kao mlađani radnik jedne paraćinske kladionice mogao samo da sanja.
Sve je počelo na internetu, gdje je, učeći engleski jezik, razmjenjivao mejlove sa jednom Indonežankom. Rodila se ljubav. Poslije dvije godine onlajn veze, riješio je da spakuje kofer i odseli se na drugi kraj svijeta.
"Bilo je puno šokova, ali neki koji je ostao urezan za vjeki vjekova jeste prilikom obilaska njene familije, koja je ogromna, njen otac ima devetoro braće i sestara - bilo je potrebno da svako od njih dâ blagoslov da žele da prime stranca u familiju. Tako da je to bilo interesantno jer smo išli od jedne do druge porodice i trudili se da na pravi način predstavimo našu vezu, da nije to neki puki hir, već naš životni izbor", sjeća se Cerović u razgovoru sa Aleksandrom Trajković za RTS.
Kad "bule" krene da traži posao
Test porodice svoje buduće supruge je prošao, ali je morao da prođe i test u društvu. Jedan "bule", što je indonežanski izraz za stranca, ne može tako lako da nađe posao - čak i ako nije izbirljiv.
"Sjećam se kada, nakon 500 poslatih si-vija, konačno dobijem poziv i sav srećan odem na razgovor u 'Vodeni svijet' u Džakarti. Pri dolasku tamo menadžerka pita: 'Ivane, da li Vi stvarno hoćete da radite ovdje?' A u tom trenutku meni je samo potreban posao i, da kažem, neka vrsta asimilacije u Indoneziji", kaže Ivan.
Napominje da je mnogo lakše kada stranac koji dolazi već ima obezbijeđen posao, nego da ga sam stvara.
Kofer za kojim ne treba žaliti
Izlaz iz beznadežne situacije donio je poziv sa aerodroma.
"Krenete na put, u stvari krenete u novi život i naravno u jednu torbu spakujete sve što vam treba na tom putu. Međutim, meni se desio taj peh da ta torba nikada nije stigla u Indoneziju. Na kraju je došlo do kompenzacije od Džakarta erport servisa koji je napravio grešku i taj novac je bio dovoljan za otvaranje agencije", sjeća se Ivan.
Iako je iskustvo imao, jer je prije odlaska u Indoneziju radio u jednoj avio-kompaniji u Beogradu - početak je bio težak. Lokal u kojem je agencija počela da radi bio je, kaže Ivan, nalik šupi.
"Lokacija na kojoj smo počeli jednostavno je bila ono što smo mogli da priuštimo u tom trenutku. Da, bilo je problema, bilo je i smiješnih situacija da od zvuka kiše nismo mogli da čujemo gosta sa kojim telefoniramo, pa smo govorili: 'Mislim da imamo problema sa vezom, nazvaćemo Vas kasnije'. Tako je to išlo u početku", govori kroz smijeh.
Podrška zemljaka, vjetar u leđa
Od novog posla nije moglo dobro da se živi, pa se poslije nekoliko mjeseci povratak u Srbiju činio kao najbolja opcija. Od te ideje, međutim, odustaje nakon razgovora sa jednim našim čovjekom kojem je pomogao da zamijeni avio-kartu.
"U to vrijeme sam bio u očajnoj situaciji, moram da priznam, jer doći u stranu zemlju, nemati primanja, imati porodicu - bilo je teško. Desila se situacija da smo mi već planirali da se vratimo u Srbiju, da krenemo tamo da živimo, međutim taj gospodin je došao i dok smo mijenjali kartu, on me je pitao koliko dugo radim tu. Ja sam rekao 'Ovo je svega par mjeseci star posao', a on je rekao 'Aha, sad si u fazi da hoćeš ovo da zatvoriš'. I u tom trenutku je bio šok - da, baš sam u toj fazi", sjeća se Ivan.
Taj razgovor i rečenica "Trebaće ti vremena da sve ovo dovedeš u red" uzvrtjeli su misli.
"Ja sam se sa nekom pozitivnom energijom vratio kući, prošao kroz te uličice u kraju, kao i obično javio se prodavcima, porazgovarao sa policajcima, prošao kroz kapiju, ušao u kuću i rekao sam u tom trenutku supruzi - mislim da bi trebalo još par mjeseci da pokušamo ovdje. I bili smo u pravu. Mislim da bismo napravili veliku grešku da smo se vratili", rekao je Ivan.
Kako se odužiti za uspjeh
U godinama koje su uslijedile pokazalo se da nije griješio ni tadašnji ambasador Indonezije u Srbiji Semjuel Samson, kada ga je na početku poslovanja ohrabrivao - tvoje vrijeme će tek doći.
Danas agenciju koju ovaj Paraćinac vodi preporučuju mnoge ambasade iz regiona, ali i ostala diplomatska predstavništva u Džakarti. Ugostili su brojne poznate ličnosti, među kojima i zvaničnike iz Srbije, glumce, sportiste.
"Vjerujem da nema razlike da li vodite agenciju iz, kako smo već nazvali, šupice, ili iz lokala iz kog danas radimo. Vjerujem da bismo mi uspješno radili da se ponovo vratimo u šupu, jer poenta cijele industrije je u usluzi. Smatram da ono što nas izdvaja ovdje jeste upravo ta vrsta usluge na koju su Evropljani, da kažem ekspat, ljudi iz inostranstva koji ovdje žive navikli u svojim sredinama. I to je ono što nas održava na vrhu ovdje", kaže Ivan.
Sa ponosom kaže da danas u Indoneziji živi svoj san. Ono što ga je na prvu loptu kupilo su ljudi. Njihova osjećajnost, pozitivan stav prema životu, i pored teških uslova u kojima žive.
"Iz dana u dan se sužava lista stvari iz Srbije koje mi nedostaju, jer gro mog života je ovdje, moja porodica je ovdje. Ne mogu da kažem da mi bilo šta nedostaje, iskreno to kažem... Uživam ovdje. Mislim da sam se kao osoba ostvario u ovoj zemlji i na tome sam joj zahvalan i gledam način na koji mogu da se za to odužim", rekao je Ivan.
Odveo i Crvenu zvezdu
Jedan od načina bio je da uloži u ono što predstavlja budućnost jedne zemlje - djecu. Zato je preuzeo vlasništvo nad košarkaškim klubom "Pegasus" u kojem trenira i njegov stariji sin.
"Mislim da edukacija, posebno u sportu, nije na nivou koji mi imamo u Evropi, u Srbiji naročito... Vidim da vole košarku, obožavaju. Znaju naše košarkaše, naravno prate najviše NBA pod uticajem Amerike, ali generalno vole taj sport. Indonezija je prvu košarkašku loptu dobila 1920. godine iz Holandije. Od tada je sport zaživio, međutim još uvijek nije na visokom nivou. Vidim da se i vlada trudi da podigne nivo kvaliteta jer je Svjetsko prvenstvo sljedeće godine ovdje. Takođe, naši treneri rade u Indoneziji", rekao je Ivan.
Košarka je način i da poveže zemlju u kojoj živi sa zemljom iz koje dolazi, pa će tako djecu u Indoneziji podučavati i treneri Crvene zvezde, na međunarodnom kampu koji se održava u junu sljedeće godine.
"Za njih ne znači puno Crvena zvezda, za njih znači Red star. Za mene znači Crvena zvezda. Kad čuju ime Red star naravno prva asocijacija je Srbija, par igrača koji su igrali u NBA, uključujući Nemanju Bjelicu... Većina trenera na turniru koji smo organizovali je pozitivno reagovala na promociju kampa, jer znaju da veliki tim poput Crvene zvezde ima dobru košarkašku školu, što je njima u interesu da osjete", kaže Ivan.
Sport tamo se, dodaje, drastično razlikuje od sporta u Srbiji.
"Sport u Srbiji može da se gleda kao put ka obezbjeđivanju egzistencije, ovdje je to više zabava. Teško je naći klubove koji treniraju više od dva puta nedjeljno", rekao je Ivan.
Šta bi mijenjao
Na pitanje da li je i njegov život u Indoneziji zabava, ili možda avantura, izazov - odgovara:
"Izazov definitivno. Nije zabava, a odavno ovo ne doživljavam kao avanturu", kaže Cerović.
Najizazovnije je, ističe, balansirati.
"Između onoga što jeste i onoga što treba da budete, po pitanju kulture, načina života. Doći iz Srbije i uklopiti se ovdje zahtijeva balansiranje i jeste izazov, u mnogim situacijama je izazov", kaže Ivan.
Ipak, na pitanje šta bi mijenjao, kroz smijeh odgovara: "Ništa".
"Često sebi postavim to pitanje, šta bih mijenjao kada bih mogao da se vratim 15 godina unazad... I onda, zadovoljan sam što nemam priliku da mijenjam, jer smatram da bih vjerovatno napravio neku grešku da krenem iz početka. Tako da sam izuzetno zadovoljan onim što imam ovdje", zaključuje Cerović.
