Kao mala maštala je da obuče uniformu vatrogasca i pomaže ljudima u nevolji. U djetinjstvu je bila okružena uniformama, ali najviše policijskim, no Danijela je maštala da obuče onu drugu, vatrogasca, jer ovo plemenito zanimanje najviše zrači humanošću.

Zavičaj joj je na Kosovu i Metohiji, ali najveći dio života provela je u Kovinu gdje je i započela karijeru vatrogaskinje. Udaja za ljubav svog života seli ju iz ove banatske varoši u drugi najveći grad u zemlji, Novi Sad. Tako je ovaj grad ponosno dobio svoju prvu vatrogaskinju.

Pribranost prije svega

– Kada smo se u septembru suprug i ja vjenčali i odlučili da živimo ovdje, bilo mi je naporno da putujem pa sam tražila premještaj. Nije mi bilo svejedno, dolazim u veliki kolektiv, još prva žena ikada, ali kolege su mi stvarno olakšale prelazak. Maksimalno su prijateljski nastrojeni, brzo sam razbila sve predrasude u glavi. Odnosi među ljudima i kolegijalnost je ovdje izvrsna – priča Danijela Santrač.

Danijela ima trideset godina i uniformu vatrogasca nosi već dvije godine. Kako kaže, u kriznim situacijama trudi se i uspijeva da ostane pribrana. Najbitnije je, dodaje, održati fokus na tome da svoj dio posla obaviš najbolje što je moguće.

Priznaje da je strah svakako prisutan, on i pokreće, ali ne vrijedi razmišljati o mogućim posljedicama, nego kako u datom trenutku može da se pomogne.

Izazov i motivacija

Dosad je imala desetak velikih i potencijalno opasnih intervencija. No svjesna je da su one tek pred njom jer se preselila u jednu od najvećih brigada u zemlji koja često ima komplikovane i opasne zadatke s obzirom na veličinu Novog Sada, broj ljudi, visoke zgrade i druge okolnosti koje donosi veće mjesto nego što je to bio manji i mirniji Kovin.

– Ukoliko neko ne osjeti određenu dozu straha, nema ni priliku da bude hrabar. Svaki poziv ima neku svoju težinu i prisutan je strah određenog intenziteta. Kada dobijemo dojavu, ne znamo gdje idemo i kakva nas situacija očekuje na terenu. Tek sam na početku i imala sam već gomilu intervencija, ali vjerujem, da ću ovdje imati priliku da se suočavam sa velikim izazovima. Ovaj posao morate da volite. Nosite tu težinu koju ima, strepnju da ne pogriješite, da ne uvedete sebe u neku opasnost. Potrebna je pozitivna motivacija, da samog sebe izazovete i suočite se sa tim – kaže Santrač.

Rušenje predrasuda

Bilo je situacija kada je morala da se bori sa predrasudama, ali je te stvari dodaje najčešće uopšte ne zamaraju, najbitnije joj je da ju podržavaju ljudi čije joj mišljenje znači. Vatrogastvo je za nju kao timski sport, pogotovo u velikim brigadama, svako ima svoj zadatak na kom iskazuje svoje najveće kvalitete i mora da ga obavi najbolje što umije, prenosi Blic.

– Nekako sam naučila da sama sa sobom riješim stvari. Da nisam žensko nešto drugo bi nekom smetalo. Trudim se da obratim pažnju na pozitivne komentare, a ako su i negativni, pokazaću im da mogu. Prihvatam one ljude koji hoće da mi pokažu i pomognu, to je nešto što me gura dalje. Ne razmišljam previše daleko, voljela bih da opstanem i napredujem u ovom poslu što više mogu – poručuje Danijela Santrač.

Borbena, brza i efikasna

Spretnost, brzina, efikasnost i borben duh, samo su neke od Danijelinih karakteristika koje njene kolege podvlače kada pričaju o njoj. Ona je i sportski tip, bavila se biciklizmom i atletikom, a više godina trenira brazilski džiu-džicu, kojim se inače bavi i njen suprug. Za kraj nam kaže kako bi voljela da u kolektivu bude još žena, da ima i koleginice sa posla.