Danas se čuva u Župnoj kancelariji u Pučišćima na Braču, gdje je stigla sa arhivom manastira Povalje, koju su u Pučišća kao svoj novi konak doneli poslednji povaljski monasi u 19. vijeku. Jedan je od najstarijih hrvatskih jezičnih i kulturno-istorijskih spomenika, koji nam svojim obimom i sadržajem posredno pruža niz zanimljivih uvida u različite životne aspekte prostora i vremena u kom je nastao i nezaobilazan je izvor za proučavanje različitih humanističkih nauka, dodaje pomenuti portal.

Prvi ju je 1881. godine objavio Franjo Rački u 13. knjizi Starina i od tada je podstakao brojne rasprave u nauci, prije svega u pogledu njenog diplomatskog sastava i sadržaja. Naime, u uvodnoj datiranoj rečenici, dokument sadrži 1184. godinu, kada su manastiru vraćeni neki od njegovih nekadašnjih posjeda, a zatim slijede opisi daljih manastirskih sticanja zemljišta, sve uz navođenje svjedoka, do konačne ovjere ispitivača Blaža i izjavu zakletog hvarskog činovnika Ivana da je ono što je vidio vjerno zapisao "u staroj knjizi", sa navedenim datumom i zvaničnim potpisom pisara.

To je podstaklo različita mišljenja o predlošku Povelje, koju većina istraživača smatra kartularom (posjedovnom knjigom), koja je u početku morala da stoji tzv. "Dokument kneza Brečkog" iz 1184. godine. Međutim, bliža analiza diplomatskog sastava Povelje i konkretan iskaz sadržaja njenih dijelova nasljednika, kao i noviji uvidi u srednjovekovno imovinsko pravo, koje se vekovima zadovoljavalo usmenim imovinskim prometom u prisustvu svjedoka " javna vjera", za koju se pretpostavlja da je prepisana, odnosno prepričana u Povelji, više nego upitna. Uvodna formula za datovanje je vjerovatno zamaglila odsustvo ranijih dokumenata u vrijeme kada su tapije počele da se traže kao pravni dokaz o posjedovanju (prva polovina 13. vijeka) i kada je vjerovatno nastao konkretan šablon Povaljske povelje, "stara knjiga" u njoj se pominje pisar Jovan, navodi Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje.

Sa lingvističkog i grafičkog stanovišta, Povaljska listina je interesantna kao konkretan jezički spomenik pisan 1250. godine. Samim svojim postojanjem, Povaljska listina i, nešto stariji, Povaljski prag, koji se takođe odnosi na događaj iz 1184. godine, svjedoče o živom prisustvu ćirilice kao jednog od hrvatskih istorijskih pisama (i slavenskog bogoslužja kom je prvenstveno služila) u srednjovekovnoj Dalmaciji. Njena nediferencirana grafika ukazuje na poznavanje različitih ćiriličkih "škola" tog vremena s jedne strane i uticaja latiničnog pisma na drugoj, ali to nediferenciranje otkriva i važnu jezičku činjenicu. Naime, nesistematska (mješovita) upotreba grafema u grafičkom nizu e (jat) – i (jeri) – i – e ukazuje da je ikavski refleks jata već određen u datom prostoru i vremenu (sa mogućnošću postojanje nekih riječi sa ekavskim refleksom).

Na prvi pogled u tekstu Povelje uočljiva su tri jezička sloja: zasnovana je na narodnom govoru – čakavskom govoru ostrva Brača u prvoj polovini 13. vijeka. Jezičku nadgradnju pruža onaj jezički medij koji je imao izgrađen status književnoga jezika, a to je bio crkvenoslovenski hrvatske redakcije, dovoljno blizu da bude razumljiva i dovoljno daleko da tekstu u kom je interpolirano pruži odlike visokog stila.

Kao pravni dokument namijenjen specifičnoj potrebi i upotrebi s jedne strane i budućnosti s druge strane, Povelja je morala da ispuni kriterijum opšte razumljivosti i kriterijum postojanosti u prostoru i vremenu. Prvi od ovih kriterijuma obezbjeđuje narodni jezik, a drugi crkvenoslovenske elemente, upotrijebljene na način da se jezik stvarnog, konkretnog izraza podigne na nivo književnog jezika, primjenjivog na širem prostoru i u drugim vremenima.

Na taj način Povaljska listina stoji u počecima razvoja hrvatskog književnog jezika u prošlosti, koji se temelji na nacionalnoj osnovi i crkvenoslovenskoj jezičnoj nadgradnji i koji je poznatiji iz nešto mlađih hrvatskih glagoljskih neliturgijskih spomenika. Konačno, treći jezički sloj sadržan u Povaljskoj listini je romantika, kao neizbježna posljedica viševjekovne slovensko-romanske simbioze na tom prostoru, koja se ogleda u određenim supstratnim elementima koji su utkani u narodni jezik koji je osnova teksta, tako i u neki odrazi latinskog obrazovanja sastavljača i prepisivača Povelje, kako navodi Institut.

Kako se zaključuje na sajtu Instituta, jezik Povaljske listine rezultat je tri sile: narodnog (čakavskog) jezika tog kraja i vremena u kojem je nastao, klerikalne tradicije u okviru koje je ostvaren kao pisani tekst (ćirilica hrvatsko crkvenoslovenski) i romano-latinska tradicija prisutna na prostoru porijekla.