Raško je pravi domaćin sa Tare - od pete i vezenih čarapa, pa sve do šajkače na glavi. I ta uloga, niti je slučajna, niti mu je nametnuta, već stvar izbora i ljubavi, sa jasnim obrazloženjima.

"Ne bih se mijenjao ni za kakve pare. Zato što sam našao sebi zadovoljstvo, da živim ovdje, mir i svojoj druši olakšanje. Nije me vukao grad, volio sam od malih nogu da budem ovdje, volim tu stoku, volove, stresova ima, ali manje u selu, nego u gradu", kaže Raško Karaklić iz Gornjih Karaklija na Tari.

Njegovo selo, ušuškano među planinskim vijencima, spalo je na 12 duša. Reklo bi se, ipak, 12 odabranih. A oni dobro znaju da li je sve u ljepoti, po koju turisti dođu i odu, i ko je, na kraju godine na dobitku.

"Voda je dobra, vazduh čist, hrana naša, domaća. Radiću dok ne umrem. Ne može da se leži, kad se čovjek kreće, drukčije je", rekao je Dobrivoje Karaklić iz Gornjih Karaklija.

Raško Karaklić ističe da se međusobno poštuju, pomažu uzajamno, svi su, kako kaže, kao jedna duša.

U Gornjim Karaklijama su ljudi i vrijedni i praktični. Praznici, ljetovanja i zimovanja - sve to, na svoj način imaju, pa su turisti u vlastitom selu.

Zorica Karaklić iz Gornjih Karaklija rekla je da je lijepo kada su zdravi, ali neće niko na selo.

Jasno je njima i što ih je sve manje, zašto su djeca otišla u gradove, pa i kako se nekada lako dijelio posao kada su porodice brojale po 10, 12 članova.

Zoran Karaklić iz Gornjih Karaklija kaže da sada taj isti posao obavlja dvoje.

"Valjda malo mašina, malo kosačice, uglavnom ostane sve obrađeno, ništa ne ostane neobrađeno", rekao je Zoran.

I tako se godine nižu. I snegovi i zime. I ova nova, može iznenaditi turiste, na drugoj strani planine. Njih, ovde, sigurno neće.

(Foto: YT skrinšat)