Nakon Isusove smrti, rimske vlasti u Jerusalimu su odlučile da sakriju krst, jer su se bojali da će ga apostoli tražiti. Tri krsta, od kojih je na jednom bio razapet Isus, zakopana su u zemlju blizu Golgote. Tek poslije 300 godina, Sveta Jelena, majka cara Konstantina Velikog, započela je potragu za njima.

Međutim, postojala su tri krsta, kako je znala koji je sveti? Tu se javljaju prva neslaganja. Jedna priča kaže da je krst je bilo moguće identifikovati zahvaljujući pločici sa imenom osuđenika. Drugi izvori pominju iscjeljenje smrtno bolesne žene.

Kako bi se što više ljudi poklonilo svetim relikvijama, krst je rasparčan, a dijelovi su poslati u Rim, Jerusalim i Carigrad.

Tokom narednih vijekova krst je mnogo puta izgubljen. U 7. vijeku dio krsta je bio u vlasništvu Persijanaca. Za njih to nije imalo vjerski značaj, nego im je koristilo u pregovorima sa Vizantijskim carstvom. Tadašnji car je, međutim, u bici povratio krst i vratio ga u Jerusalim.

Na prelazu iz 10. u 11. vijek muslimani su počeli da progone hrišćane u Jerusalimu. Hrišćani su tada sakrili krst, a nakon oslobođenja Svete zemlje, odnijeli su ga u Crkvu Groba Gospodnjeg. Međutim, tamo se nije dugo zadržao. Krst je netragom nestao tokom bitke kod Hitina. Ostaci krsta su trebali da donesu sreću krstašima. Međutim, izgubili su, a Jerusalim je pao pod vlast sultana Saladina.

Druga dva fragmenta krsta bila su relativno bezbjedna. U 12. vijeku Luj IX Sveti ih je kupio zajedno sa navodnom Hristovom krunom od trnja i kopljem kojim je proboden. Mošti su bile sakrivene u Parizu. Nakon izbijanja Francuske revolucije nestali su. Ostalo je samo nekoliko većih komada krsta. Do danas se čuvaju u nekoliko evropskih hramova:

-u katedrali svetih Mijahla i Gudule u Briselu,

-bazilici Santa Kroče u Rimu;

-katedrali Notr Dam u Parizu.

Međutim, ovo nisu jedine preživele relikvije, čestice časnog krsta nalaze se u crkvama širom svijeta, međutim, samo se pomenute smatraju za Lignum Crucis, ili "pravim drvom krsta", prenosi Nacionalna geografija.