Da li ste ikada imali jasno sjećanje na neki događaj, ili ste neku stvar jasno pamtili, samo da bi saznali da se događaj uopšte nije odigrao, da stvar ne postoji i da nikada nije ni postojala? Da je cjelokupno vaše sjećanje lažno? I ne samo to, nego da postoje i drugi ljudi koji s vama dijele ista lažna sjećanja, često vrlo detaljna?
Pošto niste ni ludi ni glupi, jer niko sebi nije ni lud ni glup, i pošto ne može tako veliki broj ljudi biti u kolektivnoj zabludi u vezi nečega u toj mjeri konkretnog, mora postojati racionalno, ili transracionalno, objašnjenje za vaše zajedničko lažno sećanje, zar ne?
Ovo nije ni približno toliko rijetko koliko biste mogli pomisliti, i velika je vjerovatnoća da i vi sami imate barem jedno takvo lažno sjećanje; recimo, čitajući materijal koji se može pronaći na internetu, shvatili smo da i mi, kao i 58% američkih ispitanika, na reprezentativnom uzorku od bezmalo 1.000 ljudi, mislimo da maskota „Monopola” („Monopoly Man”) nosi monokl (ne nosi ga).
Takođe smo bili ubijeđeni da se poznati crtani serijal zove „Looney Toons”, a suočeni s činjenicom da se zove „Looney Tunes”, neizostavno dolazimo do pomisli da je to tako sada, a da je ranije bilo drugačije; ali nikada se nije zvao Toons, mada bismo se mi mogli zakleti da se sjećamo da jeste. Zatim da logo „Forda” od 1912. ima na prečagici preko slova „F” zavijutak u obliku lente — ali ne u memoriji dobrog dijela ljudi.
I tako dalje. Nabrajati sve sitne kolektivne zablude bilo bi besmisleno, ali postoji nekoliko stvari koje se ipak moraju spomenuti. Prvo, zvuči nevjerovatno da se 36% ispitanika u već navedenoj anketi sjeća filma „Shazam” iz devedesetih godina, a da su neki u stanju da čak detaljno ispričaju i radnju tog filma — iako taj film uopšte ne postoji, nikada nije snimljen.
Dalje, da 62% ljudi misli da je Dart Vejder na kraju Epizode V „Ratova zvijezda” Luku rekao: „Luke, I am your father” (u stvari je rekao: „No, I am your father”). Konačno, da postoji veliki broj ljudi koji jasno pamti vijesti o smrti Nelsona Mandele u zatvoru osamdesetih godina, izvještavanja sa sahrane, nereda koji su uslijedili. Mandela je umro 2013, a priča se pojavila 2010, kada je čitav fenomen nazvan Mandelin efekat.
Taj naziv mu je dodijelila izvjesna Fiona Brum, za koju kažu da je „paranormal enthusiast”, što je zaista pristojan način da se napiše „wacko”. Ona smatra da je to dokaz da postoje paralelne realnosti, i da to što ljudi imaju nisu lažna sjećanja, već stvarna sjećanja koja potiču iz druge realnosti, koja se slučajno ukrstila s našom u datom trenutku na datom mjestu na kome se neko nalazio.
Brumova naravno nije autor mnogosvetovne interpretacije kvantne mehanike, radi se o fizičarskoj postavci utemeljenoj na hipotezi da je univerzalna talasna funkcija objektivno stvarna i da ne postoji njen kolaps, što implicira da se svaki mogući ishod svakog kvatnog mjerenja fizički realizuje u nekom „svijetu”.
Ovo objašnjenje je osmišljeno da bi se objasnila pojedina naučna mjerenja (recimo, zašto se elektron prelama kao talas kada se posmatra, a zašto se, kada ga niko ne posmatra, ponaša kao čestica), a ne zbog Mandelinog efekta; kolektivna konfabulacija, o čemu se ovdje zapravo radi, samo je racionalizovana na „kvantni” način, inače sama po sebi niti potvrđuje niti demantuje naučnu interpretaciju koju pokušava da iskoristi.
Umjesto toga, ovde posao imaju epistemolozi i neuronaučnici; ovi potonji kažu da se fizička lokacija na kojoj se u mozgu nalazi memorija naziva „engram”, koji se prilikom konsolidacije sjećanja premješta s privremenih položaja poput hipokampusa, na trajna „skladišta” u prefrontalnom korteksu.
Slična sjećanja nalaziće se blizu jedna drugima; pozivanje nečega iz sjećanja reaktivira neurone koji čine „engram”, usled čega dolazi do stvaranja novih veza, pa zatim do rekonsolidacije sjećanja; ovo, osim što može dovesti do utvrđivanja stvarnog sjećanja, može dovesti i to utvrđivanja lažnog, ako su se povezala bliska ali ne i istovjetna sjećanja.
Recimo, zato što se Aleksandar Hamilton, kao jedan od američkih „očeva osnivača”, pominje često i istovremeno u istom kontekstu s prvim američkim predsjednicima, dolazi do spajanja neurona koje čuvaju te dve informacije, pa za rezultat imamo to, da ogroman broj Amerikanaca pogrešno vjeruje da je Hamilton bio predsjednik Amerike (naveli bismo neki naš primjer, koji sigurno postoje, ali mi ne znamo za domaće studije koje su se ovim bavile).
U slučaju nepostojećeg filma „Šazam”, sjećanje na njega mogao je proizvesti spoj većeg broja sitnih informacija do kojih su svi koji su odrastali devedesetih u Americi morali doći, ali koje su toliko specifično američke da je zaista besmisleno navoditi ih.
A poslije spajanja neurona, nakon što je lažno sjećanje obrazovano, konfabulacijom se proširuje i čovjeku postaje sve uverljivije: u pitanju je popunjavanje memorijskih rupa izmišljotinama, na nesvjesnom ili podsvjesnom nivou; to je važno naglasiti jer se ne radi o laganju, akter nije ni svjestan da konfabulira, da popunjava rupe, tj. da premošćuje jaz između stvarnog i nestvarnog, zato što se sve odigrava praktično u realnom vremenu, i izgleda kao izvlačenje nečega iz sjećanja.
(Telegraf)
