Posljednjih godina radoznali putnici i turisti su počeli da posjećuju Sagadu, pa se može reći da su se pokojnici pobrinuli da njihovi potomci i mještani dobiju prijeko potreban ekonomski podsticaj.
Na najvećem filipinskom ostrvu Luzon, u zabačenom selu Sagada, koje je udaljeno devet ili više sati vožnje od Manile (i to ako imate vremena), živi narod Igorot, čija je pogrebna tradicija toliko posebna da je postala turistička atrakcija.
U pogrebnom ritualu, za koji se vjeruje da je star više od dvije hiljade godina, leševi pokojnika se ne sahranjuju, već vezuju ili kače za litice visoko iznad zemlje.
Takav pogrebni obred je jedinstven za Filipine, ali se takve prakse često susreću kroz istoriju u dijelovima Kine i Indonezije.
I dok je drugde ova tradicija napuštena, ona i dalje živi u Sagadi. Iako je danas mnogo manje „visećih sahrana“ nego u prethodnim generacijama, Igoroti vjeruju da će se tradicija nastaviti.
Posljednjih godina radoznali putnici i turisti su počeli da posjećuju Sagadu, pa se može reći da su se pokojnici pobrinuli da njihovi potomci i mještani dobiju preko potreban ekonomski podsticaj.
Pogrebni običaj Igorot počinje i prije nego što osoba umre. Stariji ručno oblikuju svoj kovčeg od drvenih brvana i rezbare ga, najčešće ispisuju svoje ime da se zna ko u njemu leži. Ako je neko bolestan ili suviše slab da sam pripremi kovčeg, pomaže mu porodica.
Ranije su kovčezi bili kraći, dužine svega oko jedan metar, pa su se često kosti pokojnika morale lomiti da bi stali u tu premalu kutiju. Ali, iako zvuči surovo, simbolika kratkih kovčega je bila da se „sve vraća na početak“, odnosno da se pokojnik vraća u položaj fetusa, u kojem je rođen. Danas su viseći kovčezi obično veći – dužine oko dva metra, ali su ostali elementi tradicije ostali nepromijenjeni.
Prije nego što se mrtvo tijelo stavi u kovčeg, ono se stavlja u drvenu „stolicu smrti“, vezano listovima ratana i vinove loze i pokriveno ćebetom. Tijelo se puši da bi se odložilo njegovo raspadanje na nekoliko dana kako bi rođaci mogli da odaju počast.
Za to vrijeme klinovi koji će ga držati se zabijaju u liticu na mjestu gdje će biti okačen novi sanduk. Vjeruje se da što su mrtvi više postavljeni, veća je šansa da će njihovi duhovi dostići viši nivo u zagrobnom životu.
Do mnogih mjesta gdje su leševi teško je doći, ali možda je tako bolje – iz poštovanja prema pokojnicima, ali i zbog bezbjednosti.
Iako su neki od kovčega stari i preko sto godina, izgled groblja se stalno mijenja kako drveni kovčezi trunu i raspadaju se i konačno potpuno padaju sa svojih vrlih "balkona".
