Niko od brojnih doktora, od kojih je njegova majka tražila pomoć, pretrage, dijagnoze i rješenje problema, nije imao volje, a ni znanja kako pomoći dječaku koji se prekomjerno deblja, a uzrok tome nisu njegova prejedanja.

Većina bi ga pogledala čim bi ušao u ordinaciju i odmah rekla majci: "On mora na dijetu" i to bi bilo to od dijagnostike.

S godinama mu je zdravlje, zbog prevelike debljine, bivalo sve lošije pa je "skupio" čak 28 raznih dijagnoza. Izgubio je vid i sluh, dobio dijabetes, visoki pritisak, gastritis, apneju... A onda je slučajno njegova mama Ivana saznala za dr Zdenka Borasa, rukovodioca Odjeljenja za barijatrijsku i minimalno invazivnu kirurgiju KBC-a Osijek, i njen sin je dobio priliku za bolji život.

Naime, Tin je prvi adolescent u Hrvatskoj koji je podvrgnut barijatrijskoj operaciji smanjenja želuca.

"Naši su život i odrastanje bili zaista traumatični. Dok je bio beba shvatila sam da nešto nije u redu jer je prebrzo dobijao na težini, čak i kad nije jeo. Pedijatrica me je uvjeravala da sam histerična mama koja ne zna da većina beba budu bucke dok ne prohodaju, ali kod Tina se ništa nije promijenilo kad je prohodao. Iako sam od ljekara stalno tražila da pokušamo naći uzrok debljanju, niko nas nije slao ni na kakve pretrage. Sama sam istraživala preko interneta šta bi to on mogao imati, kakav poremećaj jer, osim Tina, imam još dvoje djece, starijeg sina i mlađu kćerku, a oni su oboje sportisti, s kilažama od 60 do 65 kilograma", kaže Tinova mama Ivana i dodaje:

"Tražila sam testiranja krvi na sindrome tipa Prader Willi i samo jednom su pristali dati mi tu pretragu, uzeli su mu krv, poslali je na analizu, ali nalaz nismo dobili jer uzorak nije bio čist. Radili su i test na leptin, hormon masti koji uzrokuje pretilost, a koji je pokazao da ga ima toliko da on uopšte ne bi trebao biti debeo, ali niko taj nalaz nije uzeo u obzir ni za šta. Bila sam sretna kad smo dobili novog mladog doktora koji je stvarno dao truda oko Tina, toliko da ga je subotama čak vodio i na treninge, strogo kontrolišući njegovo zdravstveno stanje tokom bavljenja sportom", priča mama Ivana o sinu Tinu, koji je odličan učenik našičke gimnazije, koju umalo nije upisao.

Omalovažavali ga zbog izgleda 

Naime, kad je došao u Osijek na razgovor s pedagogom koja radi razgovore s djecom oko profesionalne orijentacije, ona mu je rekla da on ne može ići u redovnu školu jer djeca kao on obično imaju ispodprosječnu inteligenciju. I nije to bilo prvi put da je Tin licem u lice bio suočen s omalovažavanjem, uvredama, sumnjama i pogrdama na račun svog izgleda.

"Prvo sam išao u Osnovnu školu 'Dora Pejačević' u Našicama, gdje su me djeca često vrijeđala, gurali bi me da padnem na tlo jer sam teško ustajao, čak i učitelji su mi znali reći: 'Idi tamo na valov žderat i pit'. Ljudi baš ne razmišljaju o tome kako se sa svime time nosi dijete koje tek stiče poglede na svijet. Tek kad me je mama prebacila u drugu školu i kad me je razrednica uzela u zaštitu kao svoje dijete, stekao sam prijatelje koje imam i danas", govori Tin koji nastavu pohađa online s obzirom na Kovid mjere i činjenicu da je zbog svojih dijagnoza visokorizična osoba.

Iako se borio da bude pozitivan i optimista, uvijek spreman za druženje, u nekom trenutku takvog života u okruženju koje ga je omalovažavalo zbog izgleda Tin je pao na dno.

"Imao je 12 godina i dospio na liječenje na psihijatriju. To nas je sve jako pogodilo. Trpio je fizičke bolove, nosio se s njima kako je znao, ali psihičke je skrivao. Od muke sam dobila alopeciju i obrijala sam glavu jer nisam mogla gledati još i kako mi kosa pada na njega dok ga kupam. Ali nisam smjela odustati jer on bez mene nije mogao baš puno. Nije mogao sam na toalet, nije se mogao kupati, češljati, obući, odrezati nokte... Šetali bismo tek pet minuta, a on bi sav bio okupan u znoju. Noćima smo se izmjenjivali djeca i ja dežurajući pored njega jer je noćna apneja postajala sve gora i prestajao bi disati na jako dugo. Bojali smo se da se ne uguši. Doktor Boras je rekao da Tin po noći ne diše čak 72 sekunde. Kad sam u novinama pročitala tekst o dr Borasu i operacijama koje radi, odmah sam ga nazvala i pitala može li nas primiti. U početku se opirao jer je rekao da ne želi operisati adolescente, ali kad je vidio Tinove nalaze, odmah nas je naručio na operaciju. Zakazao ju je za jul i mi smo morali prikupiti sve nalaze. Kad je došlo vrijeme operacije, svi smo bili spremni, a zanimljivo je da se Tinov ljekar u Našicama nije slagao s tim da operacija bude izvedena. Tvrdio je da se to može drugačije, a 15 godina ništa nije učinio. Propisivao mu je dijete od 500, 600 kalorija dnevno, u kojima on ne bi gubio na težini, nego bi gubio vodu", govori Tinova mama Ivana.

Tinu je u dvosatnoj operaciji odstranjeno 80 odsto želuca. Iste sedmice je osjetio da ima manje kilograma.

Imao je tačno 239 kilograma kad je došao na operaciju, a danas ima 196, piše "24sata.hr".

Operacija koštala 26.000 kuna

"Sad se osjećam odlično. Prve sedmice sam osjećao peckanje oko rana. Sedmicu i po sam bio na tekućoj dijeti, čiste supe bez rezanaca, žele i obična voda. Druge sedmice sam jeo kašastu hranu, voćne i povrtne piree. Sad sam na povrtnoj čvrstoj hrani i piletini. Trebam 60-ak grama proteina na dan. Sve moram vagati, ali to sam i prije morao pa mi nije problem. Jedva sam čekao da na vagi vidim 199 kilograma. Tad sam znao da ću biti OK. Ne važem se svaki dan, nego jednom sedmično. Puno mi je lakše hodati i sad hodam po 15 minuta, a to prije nisam mogao. Jedva bih pješke došao do škole koja je pet minuta udaljena od kuće. Jako bih se preznojavao. Mogu svašta raditi sad, čak sam opet počeo i trenirati. Nekad sam dizao 150 i 200 kg, a sad moram pomalo. Najviše mi se sviđa što mogu opet obući jakne koje sam kupio i što moram ići kupiti novu odjeću jer mi je ova koju imam prevelika", kaže oduševljeni Tin, kojem se nakon operacije vratio sluh, vidi puno bolje, ali se služi naočarama, apneja se takođe smanjila, a i nivo šećera u krvi opada.

I nadalje se mora držati dijete koju mu je napisao dr Boras, što mu, kaže, nije problem jer sad vidi rezultate.

Operacija je u potpunosti finansirana od strane Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, a inače stoji 26 hiljada kuna.

U osječkoj bolnici prošle je godine izvedeno 38 takvih operacija i one se još rade u bolnicama u Rijeci, Dubravi i u Varaždinu.