Slatka jela koja nas mame masnoćom i šećerom mogu se činiti nemogućim za izbjeći, posebno tokom praznika. Stručnjaci potvrđuju da je to više od osjećaja: Pola vijeka trendova u ishrani stvorilo je okruženje u kojem je više od polovine hrane koju konzumiraju odrasli Amerikanci ultra-obrađeno, često optimizovano da pogodi tjelesne senzore masti i šećera kako bi se oslobodio dopamin.

Ovi prerađeni prehrambeni proizvodi iskoriste našu biologiju kako bi nas nastavili da posežemo za više. „Ne shvatamo da ovo zaista ubija ljude na nivou onoga što vidimo sa stvarima poput alkohola i duvana, što dovodi do smrti koje se može spriječiti“, kaže Ešli Gerhart, vanredni profesor psihologije na Univerzitetu u Mičigenu i član istraživačkog tima koji je procijenio najnovije brojke o rasprostranjenosti zavisnosti od hrane u martu 2022.

Stručnjaci prepisuju ono što znamo o zavisnosti od hrane i postavljaju nova pitanja o tome šta možemo da uradimo da je obuzdamo — i spasimo živote.

Šta hrana čini našim mozgovima

Hrana utiče na naš mozak na mnogo složenih načina, a jedan posebno važan odgovor je oslobađanje dopamina, neurotransmitera. Kao i lijekovi koji izazivaju zavisnost, jedenje hrane oslobađa dopamin. Suprotno popularnom vjerovanju, dopamin ne povećava zadovoljstvo. Podstiče nas da ponavljamo ponašanja koja nam pomažu da preživimo — poput jedenja hranljive hrane i reprodukcije. Što se više dopamina oslobodi, veća je vjerovatnoća da ćemo to ponašanje ponoviti.

Kada jedemo masti i šećer, senzori u ustima šalju poruku da se dopamin oslobodi u striatumu, dijelu mozga koji je povezan sa kretanjem i nagrađujućim ponašanjem. Ali taj oralni senzorni proces je samo dio priče, kaže Aleksandra DiFeliceantonio, docent na Institutu za biomedicinska istraživanja Fralin u Virdžiniji. U crijevima postoji i sekundarni senzor koji registruje masnoću i šećer, signalizirajući mozgu da oslobodi dopamin u istom regionu.

Iako istraživači još uvijek utvrđuju kako se tačno prisustvo šećera signalizira od creva do mozga, način na koji se masti signaliziraju od creva do mozga je dobro dokumentovan. Kada se masnoća otkrije u gornjem dijelu crijeva, poruka se prenosi vagusnim nervom (koji kontroliše nekoliko nesvjesnih funkcija kao što su varenje i disanje) kroz zadnji mozak do striatuma.

Hrana bogata mastima i šećerom može povećati dopamin u striatumu i do 200 procenata iznad normalnih nivoa – slično onome što se primijećuje kod nikotina i alkohola, dve najčešća zavisnosti u SAD. Konkretno, jedna studija je pokazala da šećer povećava nivo dopamina za 135 do 140 procenata, a masnoća ih je povećala za 160 procenata u drugoj studiji, iako je potrebno više vremena da se aktivira. Drugi lijekovi djeluju veoma drugačije — kokain može da utrostruči normalne nivoe dopamina, dok metamfetamin može da umnoži normalne nivoe dopamina 10 puta.

Kako se promijenila hrana koju jedemo

Kako saznajemo više o tome kako hrana utiče na naš mozak, postaje sve više proizvedena da nam bude neodoljiva. Naša tijela su preplavljena hranom koja ima veće koncentracije određenih hranljivih materija, poput masti i šećera, i više kombinacija hranljivih materija nego ikada ranije. Oni su kombinovani sa senzornim svojstvima - poput prijatno glatkog i baršunastog sladoleda - koji čine jelo prijatnijim nego ikad.

Tradicionalno, ljudi su pravili hranu od cijele hrane: na primjer, kore za pitu su se pravile od brašna i putera. Nasuprot tome, industrijski obrađena hrana se sastoji od supstanci ekstrahovanih iz hrane, poput skroba i hidrogenizovanih masti. Aditivi kao što su vještačke arome, emulgatori (koji održavaju mešavinu ulja i vode) i stabilizatori (koji čuvaju strukturu ili teksturu hrane) čine hranu privlačnijom — ali na kraju na našu štetu.

Stručnjaci kao što je DiFeliceantonio vjeruju da treba da pravimo razliku između visoko prerađene hrane i one napravljene od nule. Biti svjestan tih razlika je prvi korak u izbjegavanju dugačke liste zdravstvenih problema povezanih sa ishranom.

„Već dugo jedemo domaće verzije kolača, kolačića i pica. Ali, tek sa porastom proizvodnje ultra-prerađene hrane 1980-ih, vidjeli smo ovo povećanje smrtnosti i bolesti povezanih sa ishranom“, kaže DiFeliceantonio.

Visoko obrađena hrana može se kvalifikovati kao klinička zavisnost, tvrde i Gearhardt i DiFeliceantonio. Prema onome što je poznato kao hipoteza stope, što brže nešto utiče na vaš mozak, to će ta supstanca biti zavisnija. Mnoge prerađene namirnice su u suštini unapred svarene kako bi se maksimizirala brzina oslobađanja dopamina.

Konačno, bilo bi nemoguće izvući društvene i psihološke sile iz jednačine. Prerađena hrana je generacijama dostupna, pristupačna i agresivno reklamirana. Ta savršena oluja stvorila je generacije ljudi koji znaju da prerađena hrana nije zdrava, ali ih i dalje kompulzivno privlači.

„Znaci koji okružuju ovu hranu počinju da zažive sopstveni život“, kaže Gearhardt. „Kada vidite znak za brzu hranu ili automat, koji ima takvu snagu i pogon za nas da čak i ako niste gladni, ili čak i ako vam je doktor rekao da imate dijabetes, možda biste željeli da imate ovu prerađenu hranu koju znam da nisu dobri za tebe. Oni su svuda; stalno smo u defanzivi protiv krofni na jutarnjem sastanku i kasnonoćne reklame za picu.”

Kako se mijenjaju perspektive? Koja su pitanja ostala bez odgovora?

Posljednjih godina, stručnjaci su počeli da postavljaju nova pitanja o zavisnosti od hrane jer su se neke od njihovih ranih pretpostavki pokazale lažnim.

Uzmimo za primjer toleranciju i povlačenje. One su se nekada smatrale glavnim elementima zavisnosti. Nekada se vjerovalo da ljudi sa zavisnošću od hrane nastavljaju da jedu kompulzivno kako bi izbjegli povlačenje, neprijatne fizičke i mentalne posljedice (kao što su anksioznost, mučnina i glavobolja) koje se javljaju kada osoba smanji ili prestane da koristi supstancu.

„To zapravo nije tačno“, kaže DiFeličeantonio. „Većina teorija zavisnosti od droge ima mnogo više veze sa uobičajenom upotrebom ili sa intenzivnom žudnjom. To je ono što održava upotrebu droge."

Tolerancija je skoro suprotna od povlačenja - posljedice nastavka upotrebe supstance. Kako tolerancija neke supstance raste, oni moraju da konzumiraju sve veće količine da bi postigli isti efekat. U slučaju hrane, hipoteza o nedostatku dopamina postavlja da ako nešto pojedemo i ne dobijemo dovoljno zadovoljstva od toga, ješćemo više dok se ne osjećamo dobro.

„Imam problema sa tom hipotezom, jer sve što radimo oslobađa dopamin. Dakle, konzumiranje brokolija, jer isporučuje hranljive materije u crijevima, oslobađa dopamin“, kaže DiFeliceantonio. „Ljudi ne rade stvari koje samo vole, kao što je jedu brokoli, samo da bi dobili više dopamina. Ona dodaje da takođe nema naznaka da postoji prag koji treba dostići da biste zaradili tu nagradu dopamina.

Kako istraživanje napreduje, naučnicima ostaje više pitanja nego odgovora o tome kako naša tijela postaju zavisna od hrane. Znamo da dopamin ne govori cijelu priču, jer to nije ono što jedenje hrane čini prijatnim. Istraživači su pronašli dokaze koji bi zapravo mogli imati drugačiji uzrok: studija iz 2012. pokazala je da jedenje hrane stimuliše naše opioidne receptore, koji povećavaju osjećaj zadovoljstva. Ali naučnici znaju vrlo malo o tome kako taj proces funkcioniše, jer je teško izmjeriti nivoe opioida u živom organizmu.

Neki stručnjaci sumnjaju da senzor u gornjem dijelu crijeva može da igra ulogu u našim ukusima i nesviđanjima prema hrani. Drugi se pitaju da li je možda nešto u igri u hipotalamusu, kritičnom dijelu mozga koji reguliše sve, od tjelesne temperature do osjećaja gladi.

Istraživači takođe žele da saznaju koje kombinacije hranljivih materija pokreću različite nivoe oslobađanja dopamina. Proučavanje ljudi, nažalost, zahtijeva skupa skeniranja i dozu zračenja. „Ne možete skenirati istu osobu 20 puta sa svim različitim ukusima i kombinacijama i stvarima, tako da smo zaista ograničeniji u onome što možemo da uradimo“, kaže DiFeliceantonio.

Što se tiče rješenja, Gearhardt kaže da je odgovor jasan - ali daleko od lakog. Možemo se osvrnuti na glavne društvene promjene koje su nametnute da bi se ograničilo pušenje – što je učinilo cigarete manje pristupačnim i manje plasiranim na tržište – i isto učiniti sa hranom koja izaziva zavisnost, kaže ona.

Postoje i drugi načini borbe protiv zavisnosti od hrane.

„Nemojte da mrzite sebe jer ne možete da izbjegnete hranu koja izaziva zavisnost jer to nije lako. Koristi našu biologiju protiv nas“, kaže ona. Saznajte šta vas tera da se okrenete ovoj hrani, bilo da su to određene emocije, mjesta ili čak doba dana. „Samo pokušajte da budete svjesni toga kako biste mogli da se pripremite da imate alternativne načine suočavanja ili izrade strategije u tim trenucima iskušenja.”