Divlji šipak se od davnina koristio u ljekovite i ukrasne svrhe. Legenda kaže da je divlji šipak nastao nakon što su bogovi Olimpa u čast rođenja Afrodite prolili nektar po grmu iz kojeg su se potom razvili prelijepi cvjetovi.
O jestivosti plodova šipka pisao je rimski ljekar Galen već u starom vijeku, dok Plinije u svojim djelima opisuje učinkovitost korijena biljke u liječenju bjesnoće, po čemu je i dobila ime (latinski naziv canina potječe od riječi canis, što znači pas).
Ime je vidljivo i u našem nazivu pasja ruža, ali i kod ostalih naziva na stranim jezicima: dog-rose (eng.), Hunds-Rose (njem.), rosier des Chiens (fr.), rosa canina (tal., port.), rosal silvestre (špa.), navadni šipek (slo.).
U srednjem vijeku čaj od divljeg šipka preporučivao se za liječenje plućnih i ostalih zaraznih bolesti, jer je visok udio vitamina C koji plod šipka sadrži pozitivno uticao na tok bolesti te sprječavao pojavu drugih zaraza.
Zanimljivo je da je za vrijeme Drugog svjetskog rata, kada do Velike Britanije zbog pomorske blokade nisu mogli doći trgovački brodovi, sirup od šipka tamo bio gotovo primarni izvor vitamina C, te se koristio u liječenju.
Direktiva o prikupljanju šipka i proizvodnji sirupa došla je čak od ministarstva, a recept za kućnu pripremu objavljivao se u svim medijima. Smatra se da se u periodu od 1943. do 1945. na području Velike Britanije godišnje prikupljalo oko 450 tona ovih plodova. Iz tog perioda pa sve do danas, sirupu od šipka ostao je naziv "britanski ratni sirup".
Koristi se sve
I danas se u različite svrhe koriste gotovo svi dijelovi biljke. Osim u dekorativne svrhe, korijen i stabljika divljeg šipka služe kao podloga za cijepljenje komercijalnih ukrasnih sorti ruža. Iako se u ljekovite svrhe najčešće koristi plod, često se bere i lišće biljke, ali i sami cvjetovi.
Od listova se priprema čaj, dok se cvjetovi dodaju u različita jela ili se ukuhavaju sa šećerom u sirupe. Destilacijom latica cvijeta ili maceracijom u ulju pripravlja se sredstvo koje se koristi u njezi suhe i ispucale kože te opeklina, a čak se sakupljaju i tvorevine (šiške koje se nazivaju ružina gljiva) koje se pojavljuju na granama zbog uboda ružine ose šiškarice.
Ipak, najveću primjenu imaju plodovi divljeg šipka. Beru se obično crveni plodovi koji nisu potpuno sazreli i previše omekšali, a koristi se meso ploda, ali i same sjemenke.
Kako bi se plodovi konzervirali obično se suše, a kako bi se očuvali svi nutritivno vrijedni sastojci u plodu, sušenje je poželjno uraditi što prije nakon berbe. Tradicionalno se plodovi suše prirodnim putem, na suncu, ali u tom slučaju postoji velika opasnost od kontaminacije gljivicama. Zato je plodove poželjno osušiti vrućim vazduhom (u rerni).
Mogu se sušiti cijeli plodovi iako je učestala praksa da se prethodno razrežu na pola i da se iz srednjeg dijela ploda uklone sjemenke i bijele dlačice koje ih okružuju. Dlačice mogu iziritirati kožu i izazvati jak svrbež. Zato je važno pripaziti da se tokom rada sa šipkom ne dodiruju oči ili sluznice.
Za bolje očuvanje vitamina C i ostalih sastojaka preporučuje se kraće sušenje na višim temperaturama (pri 90°C). Osušeni plodovi imaju aromatičan miris koji podsjeća na voće, te kiselkast i trpki okus, dok su suve sjemenke, dok se ne skuvaju ili samelju, bez okusa i mirisa.
U šikarama, uz puteve...
Divlji šipak obično samoniklo raste na osunčanim staništima, uz puteve, na ivicama livada, pašnjaka, šuma, u šikarama, po živicama i ogradama, ali i na zemljom oskudnim terenima na kojima je sami plod nešto manji.
Poznato je da divlji šipak uspijeva i na staništima iznad 1500 m nadmorske visine. Divljem šipku odgovara umjerena klima, pa ga nalazimo na većem dijelu sjeverne hemisfere, te gotovo po cijelom Evropskom kontinentu, a najveći izvoznik plodova šipka je Čile.
Danas se ipak većina industrijskih potreba za ovim plodovima zadovoljava kultiviranim uzgojem, a takve sorte imaju nešto veći plod, lakše se beru, otpornije su na bolesti, ali njihov kvalitet i hemijski sastav su daleko lošiji nego kod plodova iz prirode.
Iako se plodovi divljeg šipka koriste od davnina i kod nas postoje gotovo idealni uslovi za uzgoj ove biljke, oni se još uvijek u najvećoj mjeri uvoze, a uzgoj divljeg šipka je kod nas vrlo rijedak.
Više C vitamina nego u limunu
Plodovi divljeg šipka u velikim količinama sadrže pektine (čak do 25%) i fruktozu (30%), a vrlo su bogat izvor i različitih minerala od kojih se posebno ističu kalijum i željezo.
Od ostalih sastojaka obiluju flavonoidnim spojevima (rutinom), voćnim kiselinama od kojih je dominantna askorbinska kiselina (vitamin C), vitaminima, taninima, te karotenoidima.
Sadržaj vitamina C u plodovima je izuzetno visok - ima ga oko 1% (od 0,2 do 2,4%), što ove plodove po sadržaju tog visokovrijednog nutrijenta stavlja daleko ispred nekih voćnih vrsta za koje postoji uvriježeno mišljenje da su najbogatiji ovim spojem, na primjer agrumi.
Ono što je takođe važno je da su gubitci u količini vitamina C tokom prerade i čuvanja prerađevina šipka minimalni. Dokazano je da se vitamin C kuvanjem plodova gotovo ne gubi, a nakon godine dana čuvanja marmelade od šipka u proizvodu ostaje očuvano čak 25% njegove inicijalne količine.
Sjemenke šipka su bogate organskim kiselinama, vitaminima C i E, eteričnim i masnim uljima (do 8%). Ulje šipka sadrži velik udio nezasićenih masnih kiselina (oko 55 % linolne i do 27 % linolenske), te čak 22% oleinske kiseline, dok se udio zasićenih kiselina kreće se od 6-12 %.
Ulje sjemenki se koristi u kozmetičkoj industriji u pripravcima za ublažavanje ožiljaka, bora, strija i za sunčanje, za liječenje opeklina te ostalih kožnih upala i oboljenja kao što su psorijaza, seboreični i atopijski dermatitis, itd.
Protiv gripe, kamenaca, za bolju jetru...
Prvenstveno zbog visokog sadržaja vitamina C, ali i brojnih drugih fitokemikalija u plodovima šipka, čaj od šipka povoljno djeluje kod prehlada i gripa te ostalih zaraznih bolesti.
Pripravci od ploda divljeg šipka, kao i njegovih sjemenki, djeluju blago diuretički, tj. potiču izlučivanje tekućine iz tijela pa se koriste kod upalnih procesa bubrega.
Takođe, dugotrajna konzumacija čaja od plodova šipka preporučuje se bolesnicima koji imaju problema sa nakupljanjem pijeska i kamenaca u bubrezima i mokraćnom mjehuru.
Zbog visokog sadržaja pektina i voćnih kiselina biljka ima i laksativno djelovanje, a takođe ublažava simptome proljeva i umiruje želudac pa se konzumira kod tegoba sa gastritisom.
Pripravci od divljeg šipka se koriste protiv reume, za liječenje bolesti jetre, jačanje kostiju, protiv kašlja, za poboljšanje cirkulacije, za liječenje nametnika u crijevima, kod malaksalosti i umora, itd.
Cvjetovi šipka koriste se u liječenju krvarenja iz želuca, crijeva i kod ublažavanja želučanih grčeva, a namočeni u ulje kod zubobolje i za ispiranje usne šupljine.
Nisu zabilježena nikakva neželjena djelovanja kod konzumacije čaja od ploda divljeg šipka pa se smatra da je prikladan i za produljenu upotrebu.
"Lična karta"
Biljka divlji šipak (lat. Rosa canina) je oktobarska biljka iz velike porodice ruža (Rosaceae) koja broji čak 3.000 vrsta. Divlji šipak je grm koji može dosegnuti visinu i do 3 metra. Stabljika mu je vrlo razgranata, sa tankim savijenim granama prekrivenim trnjem.
Cvijet je relativno velik, nježan, ružičasto-bijele boje, sa pet latica i mnoštvo prašnika. Cvjetovi obično stoje na krajevima grana pojedinačno ili u manjim grupama, a pojavljuju se od maja do jula kada biljka cvjeta.
Plodovi su jajasti, glatki, sjajne površine, narančaste do crvene boje, slatko-kiselog, ali izrazito opornog okusa. Oni sami se nazivaju "šipkom". Obično su dugi 1,5- 2 cm, a na njihovom dnu se vide ostaci tučka. U sredini ploda koji dozrijeva u septembru nalaze se sjemenke (tačnije plodići) koji su obrasli bijelim dlačicama. Plod, odnosno šipak, dozrijeva u septembru, piše slobodnadalmacija.hr.