Poručila je ovo predsjednica Republike Srpske, Željka Cvijanović, komentarišući najavu da će RS povući saglasnost za uspostavljanje Oružanih snaga BiH, bezbjednosnih agencija i pravosudnih tijela, te da će se proglasiti ništavnim sve odluke što su ih u proteklim godinama donosili visoki predstavnici.

Cvijanovićeva u intervjuu za Srpskainfo podvlači da su predstavnici Republike Srpske otvoreni za dijalog o svim pitanjima unutar BiH, ali da nemaju namjeru nikoga da mole da s njima razgovara.

Dodaje da se samo razgovorom i dijalogom može graditi budućnost ove države, a nikako nametanjima, prijetnjama i sankcijama.

Smatrate da građani nemaju razloga za zabrinutost?

Ne, nemaju. Mi se rukovodimo određenim ustavnim principima. Želimo pravo ustavno uređenje u kojem će funkcionisati i Republika Srpska i BiH. Moramo se držati onoga na šta smo dali saglasnost, a to je vrlo jasno opisano i sadržano u Aneksu 4 Dejtonskog mirovnog sporazuma, koji jeste Ustav BiH. Prema tome, mi smo legalisti koji žele da se ono što imamo u praksi odražava kroz ono što je rekao Ustav. Trenutno imamo jedno nakaradno stanje.

Kako smo došli do tog stanja?

Prvo, ova tortura nad Republikom Srpskom traje sve vrijeme od rata. Umjesto da je data šansa Dejtonskom mirovnom sporazumu da živi svoj život u punom kapacitetu, a da se mi razvijamo kao jedno uspješno, decentralizovano društvo i da vremenom gradimo međusobne mostove i gledamo šta je to dobro da objedinimo da bi to bilo funkcionalnije i bolje, mi smo bili podvrgnuti jednom eksperimentalnom procesu i stanju koje je prolazilo kroz različite faze. Bilo je prisutno stalno nastojanje da se promijeni ono što je Dejton dao i da se promijeni ono na šta ste dali saglasnost. To je rađeno različitim metodama. Veći dio je rađen nametanjem od strane visokih predstavnika.

Da je BiH data prilika da živi dejtonski život, mislim da bi ova zemlja čak mogla da bude i prilično uspješno društvo. Na žalost, umjesto davanja nekog goriva potencijalima kojima raspolažu sva tri konstitutivna naroda, pa i drugi koji ovdje žive, išlo se mehanizmom kočenja. Republika Srpska je uvijek označavana kao krivac i u kojoj je trebalo sankcionisati građane. Bilo je tu i naivnosti domaćih političara. Govorilo im se: „Evo, mi smo nametnuli zakon, a vi sad to prihvatite u domaćoj proceduri i provucite taj zakon kroz parlament. Nakon toga on postaje vaše vlasništvo pa ga možete mijenjati s partnerima.“ Na žalost, nakon što bi se nametnuti zakon verifikovao u parlamentu, više nije bilo načina da se promijeni jer niste imali partnere za to s obzirom na to da Bošnjaci nikada nisu pristajali na bilo kakve izmjene. To nas je navodilo na zaključak da je s njima u sprezi i dolazilo do nametanja tih zakona. Dakle, država je potpuno iskrivljena. Ono što je rekao Ustav i ono što imamo u praksi nema veze jedno s drugim. Pošto im je i to bilo malo, na scenu je stupio Ustavni sud BiH koji je počeo raditi sve ono što je prije njega radio visoki predstavnik. Došli smo u fazu da se preko tog suda ispunjavaju ciljevi nasilnog prekrajanja Ustava, umjesto da se štiti ustavnost. Ispada sad da institucije moraju da štite Ustav od Ustavnog suda. Krenulo se od oduzimanja poljoprivrednog zemljišta Srpskoj, pa šuma, pa se najavljuju vode, pa neka putna infrastruktura i slično.

Kako izaći iz svega ovoga?

Iz ovog nereda se može izaći samo tako što se držimo Ustava i svih onih principa i načela koje nam je on dao. Ustav je jasno rekao šta kome pripada od nadležnosti. Smatram da uvijek trebamo da razgovaramo u okviru države, da se vidi na koji način će se određene stvari riješiti. Svjedoci smo toga da Bošnjaci poručuju da im se uopšte ne razgovara s nama. Republika Srpska im je stalno meta i stalno im je za nešto kriva. Mi moramo da vodimo računa kako da zaštitimo Republiku Srpsku u jednoj takvoj skalameriji kakva je BiH u koju su nas smjestili. Jedini način da te stvari uredite jeste da se vratite na Ustav i počnete ozbiljne razgovore sa svim partnerima. Mi smo uvijek spremni za razgovor. Razgovori moraju da budu ozbiljni jer su veoma ozbiljni i problemi s kojima je ova država suočena. Jedno je to rastuće nepovjerenje među nama, a trebalo je sve da bude suprotno. Kako se odmicalo od rata trebalo je da se gradi  povjerenje, ali njega nema. Mi smo mnogo godina kroz različite inicijative bili pritisnuti da promijenimo Ustav, da se u njemu nađe upravo i ta obavještajna agencija, i ti sudovi i tužilaštvo koje je nametnuo visoki predstavnik, i VSTS, UIO i razna čuda. Mi to nismo uradili i to je najveće i najvažnije vlasništvo koje mi sada imamo. Ustav je u svim tim pitanjima ostao isti jer, i pored pritisaka, nismo pristali da ga promijenimo. Nismo se složili s tim, ali možda se možemo složiti kako urediti neke stvari ako budemo razgovarali o tome. Međutim, kako bošnjački političari ne žele razgovor, onda su male i šanse za dogovor.

Kažete, Srpska je spremna za razgovor. Da li to znači da ako bošnjački političari i drugi partneri u BiH sjednu za sto da razgovaraju, uvaže argumente institucija Republike Srpske, u tom slučaju je RS spremna da odustane od namjere da se povuče iz institucija iz kojih je najavila da se povlači?

Nemamo nameru da ih umoljavamo da pričaju s nama. Razgovor je neophodan i mi smo za taj razgovor otvoreni. Hrvatski predstavnici su nam rekli da su isto vrlo zainteresovani za razgovor. Onda imate neku treću stranu koja kaže da nije zainteresovana. U redu, niste zainteresovani, znači snosite odgovornost za to. Da li neko želi da mi kaže da je normalno živjeti u državi u kojoj se ne razgovara, i u kojoj je normalno da ti neko nešto nametne, a ti se ne smiješ tome usprotiviti. Ne, to nije normalno.

Ovo je država u kojoj caruje nepovjerenje. Recept za neko kretanje naprijed je razgovor i dijalog, bez obzira slagali se mi ili ne slagali. Ne možete se ni složiti ako ne razgovarate. Pa što živite s nama? Šta ćemo mi vama kada nećete ni da razgovarate? Ako je to država i državnost, onda eto im je, ali onda mi imamo neki svoj put kojim idemo. Nikome ne prijetimo. Jednostavno, to je neka tačka ključanja koja je došla sa ovim Inckovim zakonom. Lonac je već bio toliko vruć i s tim zakonom su tenzije samo još više podignute. Zanimljivo je da brojni stranci s kojima sam razgovarala tvrde da nisu znali ništa o spornom zakonu, odnosno da se Incko nije o tome dogovarao s njihovim vladama. Pa s kim se Incko dogovarao? Da li to znači da je tačna ona priča koju šire bošnjački lobisti kako su ga platili da donese tu odluku? Šta će nama onda korumpirani visoki predstavnik?

Hoćete da kažete da su bošnjački lobisti platili Incku da donese sporni zakon?

Ne znam da li su ga platili ili ne, već samo kažem da se o tome uveliko priča. Ako mi diplomate s kojima sam razgovarala kažu da se Incko nije dogovarao s njihovim vladama za nametanje navedenog zakona, a s druge strane imate priču da je plaćen da nametne zakon, šta da mislim?! Ja ne mogu da vjerujem u to. Ako je to tačno, onda je to dno dna. Međutim, ozbiljno se o tome priča.

Da li NSRS može da povuče zakone i akte koji su doneseni u Parlamentu BiH, konkretno kada je u pitanju proglašenje ništavnim zakone o sudu, tužilaštvu, oružanim snagama i slično?

Piše li negdje u Ustavu da ne može? Nigdje ne piše da ne može. Ne piše da može, ali ne piše ni da ne može. U Ustavu nigdje ne piše ni da vam visoki predstavnik nameće zakone i na silu mijenja Ustav. Čak ni u tim izmišljenim bonskim ovlaštenjima to ne piše. NSRS je najviše zakonodavno tijelo Republike Srpske. Tamo ljudi imaju pravo da odlučuju kako god oni smatraju da je ispravno za Srpsku. Oni predstavljaju tamo svoju politiku i sebe kao pojedince, koji su izabrani od strane naroda. Oni se stavljaju u kontekst onih koji donose i odlučuju da li nešto jeste i da li nešto nije i ne odgovaraju nekim stranim, već svojim građanima.

Šta ako EU, ipak, uvede sankcije Republici Srpskoj?

Neće se to desiti. EU neće uvesti nikakve sankcije nikome. Zašto bi nam uvela? Da strmoglave i ovo malo uvjerenja da postoji neki evropski put? Njima bi pametnije bilo da su osmislili 14 prioriteta koji nisu onakvi kakvi jesu, pa da se mi negdje krećemo i kada ispunimo 6-7 tih prioriteta da nam daju status kandidata i tako nas ohrabre. To bi bila pametna politika, ali oni to neće. U EU ne postoji konsenzus o proširenju, nažalost. Postavili su 14 prioriteta na način da se oni ne mogu ispuniti. Traže reformu pravosuđa, npr. VSTS-a, koji su sami napravili, a ne kažu da je vrijeme i da se sklone strane sudije iz Ustavnog suda. Valjda misle da treba da odu tek kad u potpunosti razvlaste Republiku Srpsku. Da li je normalno da u nekoj državi sjede strane sudije? Dosta nam je te nepravde. Moramo se vratiti za sto i razgovarati. Ako nas interesuje budućnost, o tome se i valja i može pričati. Hoćemo da se vratimo u legalnu sferu i ustavni ambijent koji bi dao poprilično dobre šanse BiH. Ovako ne vidim da će ovaj nered postati neki red, niti mislim da se možemo igdje kretati. Ja sam zaista za suživot. Zaista jesam za neko pristojno međusobno razumijevanje i mislim da je krajnje vrijeme da to i imamo i da to izgradimo. Ali, vi ne možete izgraditi povjerenje ako vam neko nešto stalno oduzima i prijeti. Gledam ovu dvojicu bošnjačkih članova Predsjedništva BiH. Šta su njihove poruke? Daćemo vas na pravosuđe ili poslaćemo vam neke „državne snage“. Kakve državne snage? Ako imaju državne snage, pa tamo sjede i Srbi. Šta vi hoćete, da šaljete Srbe da idu maltretirati Srbe? Pa neće ih ići maltretirati. Digli su galamu oko toga kakva je anketa provedena u OS BiH. Pa ko će njima reći kakva je anketa provedena!? Ne misle valjda da će im Srbi to reći!? Sve je postalo zatrovano i besmisleno. Nametne vam Incko zakon i mi trebamo da ćutimo. Dakle, ne smijem kao političar ništa da kažem, ne smijem da preispitujem stvari, ne smijem da djelujem institucionalno ili u ime institucije, i još trebam da klečim pred njima i kažem da su u pravu. Pa nisu.

Ako je zajednička država, onda pripada svima, a ako nije zajednička, onda svako sebi. Sve ovo me asocira na to da je izgleda politika sile jedini mehanizam i jedina politika očuvanja BiH. Koja se to država može i koliko dugo čuvati silom? Valjda se država čuva i štiti partnerstvom, razgovorom i dogovorom, pa makar i političkim borbama.

Da li ste zadovoljni sastankom koji je u četvrtak održan s ambasadorima pojedinih zemalja EU?

Jako sam zadovoljna, prvo činjenicom da smo mogli da obavimo taj sastanak i da oni iz prve ruke čuju naše stavove i vizije o tome gdje se sada nalazimo i koja su moguća rješenja ove krize. Uvijek je dobro da imate sagovornike te vrste. Bilo bi bolje da je bilo još ambasadora, ali eto, oni su odlučili da ne dođu jer im kobajagi ne odgovara lokacija ili format, mada je nejasno da li im ne odgovaraju domaći učesnici ili njihove kolege ambasadori. Nemam ništa protiv toga, ali kažem da je uvijek najbolje čuti iz prve ruke šta ko misli, a ne razna prepričavanja, medijske napise i slično, koji nam vrlo često odvuku pažnju od suštine. Sastanak je bio uspješan. Mi smo čuli šta su njihove zabrinutosti, a oni su čuli šta su naše brige, zabrinutosti i rješenja za nagomilane probleme.

Da li Republika Srpska ima novca da osnuje svoju vojsku, obavještajnu službu i druge institucije?

Republika Srpska može to podnijeti finansijski. Naučili smo se tokom ovih godina da ne moramo da zavisimo od volje tamo neke SDA, niti moramo da zavisimo od onih koji kažu “prenesite nadležnosti da vam mi damo pare”. Nećemo da prenesemo nadležnosti, a vi nam nemojte dati novac. Biće novca. Stabilnost Srpske nije ugrožena, kao što nije ugrožena ni bezbjednost. Nikoga ne ugrožavamo, nemamo pretenzije da nekome nešto oduzimamo, niti narušavamo teritorijalni integritet. To i jeste njihov problem, jer znaju da se borimo samo za Ustav i ustavnost.

Kako komentarišete krivičnu prijavu koju je protiv vas podnio Institut za istraživanje genocida Kanada (IGK)?

Kada se kaže Institut to zvuči grandiozno, ali to nije nikakav institut već jedna mala NVO, koja tamo uzima donacije od ljudi iz dijaspore i šalje kojekakve dopise institucijama po Kanadi i glume institut. Ako su to čuvari BiH, onda ovoj državi ne trebaju drugi problemi. Njima ne trebaju ni Srbi, ni Hrvati, ni bilo ko, jer oni već imaju sami sa sobom problem ako je taj institut čuvar neke državnosti i ustavnosti BiH, a suživota, u svakom slučaju, nije.

Da li vjerujete da je uopšte moguć dogovor unutar BiH?

Ako se hoće, sve se može. Sjednete racionalno i kažete u kojoj oblasti šta treba i kako doći do toga. Problem je što mi nemamo partnere za tako nešto. Njima se ne rade ti poslovi. Oni samo govore o tome je li genocid, nije genocid, hoćemo li tužiti, nećemo tužiti, hoćemo li vas privesti, nećemo vas privesti, hoćete li pred sud, hoćete li pred tužilaštvo… Tjeraju svoj ideološki plan koji veze nema ni sa Evropom, ni sa suživotom ni sa multietničnosti. Šta ću ja u takvoj državi? Što je meni ta država po mjeri? Ne smijem da pričam kao političar, ne smijem da odlučujem kao institucija, ne smijem da tražim razgovor, jer taj neko neće sa mnom da razgovara, već moram da prihvatim ono što on hoće.

Pandemija još nije završena

Kakve je posljedice pandemija ostavila na ekonomiju?

Ona nam je izazvala mnogo problema, kao i svugdje u svijetu. Neki prioriteti koji su bili prije toga definisani su promijenjeni. Novac je odlazio na zdravstvo i na podršku privredi da bi se sačuvala radna mjesta. To smo uspjeli jer kada pogledate brojeve vidite da bilježimo rast. Izvukli smo se iz nekog užasnog scenarija od kojeg smo svi strahovali. Brojevi po pitanju zaposlenosti su nadmašili one koje smo imali prije korone. Dakle, privredni život funkcioniše, ali problemi nisu prestali jer pandemija još traje.

Migracije

Mnogo se priča o odlasku mladih. Kako zaustaviti njihov odlazak ili smo već zakasnili?

Nismo zakasnili, ali nema tu recepta koji će donijeti rezultate preko noći. Sarađujući u zadnje dvije godine sa ministarstvima u Vladi Mađarske, koja su imala sjajan program, vidjeli smo da to nije lagan proces. Prvi rezultati se počinju bilježiti tek nakon 10-12 godina. Dakle, ne mogu se očekivati preko noći bilo kakvi rezultati. Vjerujte, i oni su suočeni sa migracijama. Migracija postoji i unutar EU, ne samo kod nas. I unutar EU imate migraciju iz onih država koje su manje razvijene ili onih sa lošijim ekonomskim pokazateljima. Ta migracija je gotovo postala standard. Ne mislim da smo zakasnili, već da trebamo da radimo i uporno razvijamo naše mehanizme.

(Srpskainfo)