Napustili su ono što su godinama stvarali, prekinuti su im životi, djetinjstva, preko noći su morali odrasti, ići u nepoznato, naprijed, ne osvrtati se za domovima, za ognjištima, spasiti goli život, preživjeti. I danas, godinama poslije priče izbjeglih iz Krajine, Korduna, Like, Banije nikoga ne ostavljaju ravnodušnim. Danas većina izbjeglih je u poznim godinama, pričaju svoju sudbinu, dok im se u pogledima nazire žal za onim što nikada neće više nazvati svojim.
Bježeći glavom bez obzira, sa samo jednim ciljem da izvučete živu glavu. Priče su ovo i ispovjesti naših ljudi koji su u nemilim događajima i ratu koji je za nama izgubili sve što su imali. Ruka koja im je pružena, ovdje u Srbiji, kažu da je ona ruka koja ih je i povela dalje. Sada se ne osvrću za onim što je bilo, tiho sami sa sobom i svojim najbližima pate za onim što su izgubili, ali kažu digli su se iz pepela.
Rade Milanović novi dom ima u Sremskoj Mitrovici. To je sada ono što naziva svojim. Ogulina iz koga je otišao sjeća se, ali tugu za starim životom, pobijedio je upravo život i želja da preživi. Nije bilo lako, ali se preživjelo, kaže.
“Jesam, nastavio sam život, silom prilika od 1995. godine. Oluja i tako… Inače u Liki sam bio dobrovoljac, pet godina u ratu. Došao sam sa najlon kesom a u Ogulinu sam imao i restoran koji je srušen i zapaljen. Bio sam u ustaškom zatvoru, razmijenjen…da ne pričam više. Sada mi je dobro. Bitno je da je čovjek zdrav i onda može sve pomalo, ne može možda ono sve što je imao, ali utješi se ono sa dobrotom, da nema više rata“, priča nam Rade Milanović koji je izbjegao iz Ogulina.
Sličnu sudbinu dijeli i Evica Šapić iz Korduna. Dok veselim glasom unosi radost života ne može da ne kaže da je najkraći opis za prošle godine njenog života samo jedna riječ - nedostajanje.
"Jako težak period, iz pepala smo se opet digli. Dizali smo se ’19., ’41., ’45. i sad opet od ’91.-’95. i opet smo se digli.Bilo je jako teško, sve te nevolje smo prebrodili i rado uvijek dođemo da se družimo sa Krajišnicima, da se podsjetimo na naš zavičaj koji nam je daleko. U srcu je uvijek ali je daleko odavde”, kaže Evica Šapić iz sela Malička u Kordunu.
Neki su sjećanja na prošlost duboko zatvorili u ladice duše koje ne žele da otvaraju. Kažu nikada nisu otišli da vide stara ognjišta, dok se sa sjetom prisjećaju koliko je lijepo bilo tamo odakle su.
"Ja sam došao iz Podravske Slatine. Ja sam mijenjao imanje, dobro sam prošao, ali ima ljudi koji su baš ostali bez ičega. Ni jednom nisam tamo bio, ne želim nikada otići, imam tamo ćaće kuću to je sve tamo ostalo, izgorjelo. Sad sin ide za Hrvatsku, vozi i kaže da je kuća poravnata bagerom, više nema kuće ni ničega”, kaže Slavko Milaković iz Podravske Slatine.
"Teško, stvarno je bilo teško. Teško je i sada ali pomiri se čovjek sa sudbinom, šta će. Mora da radi i tako smo preživjeli, tako preživljavamo i eto. Kada se okrenem iza sebe ne vidim ništa. Stvarno ne vidim ništa, niti želim tamo da se vratim niti želim o tome da pričam, jer velika su imanja ljudima tamo ostala, a toliko je to teško sa nekim pričati i nešto tražiti. Već 100 puta su oni tražili da mi to popišemo nešto tu imovinu, a ovdje to niko ne vjeruje da smo mi imali toliko, a onda to onima tamo dobro dođe i tako...živimo dalje. Dođemo, sastanemo se ovdje, malo popričamo, malo se razveselimio, inače smo stalno veseli, ne zato što smo protjerani, po duši smo veseli, stalno tugujemo za tim, prelijepi su to krajevi bili...Plaškin - to je jedno lijepo mjesto, Velika Kapela, Mala Kapela i ovamo prema Karlovcu...Hum, Belogorica, dvije rijeke“, priča Dušan Medaković iz Krajine.
Sreća u nesreći je imati svoje. Uspjeli su to “svoje“ ponovo stvoriti u Srbiji.
U nastojanjima da ponovo nauče da hodaju, dišu i žive, u matici Srbiji su imali prijatelje. Pomogli su da se očuva tradicija, kultura i običaji.
"Ukoliko ne držimo do tradicije i kulture i naših običaja onda zaista ne možemo se nadati ničemu dobrom za jedan narod. Koliko god jeste problema u društvu, mnogo je u svakom pa i našem vidite i sami, ali bez podrške prema kulturi teško ćemo napraviti pomak dalje”, kaže Željko Rebrinović iz Kulturne zajednice Krajina.
On dodaje da su Krajšnici dobar svijet, vrijedan narod.
"Najveći broj ljudi se snašao, vrijednim radom, marljivim radom, trud veliki je utrošen, nije bilo lako da vam kažem ali uz te napore koje su ljudi uložili i energiju, bez obzira na sve teškoće koje su prošli u maticu Srbiju koju su zaista voljeli i da se to pretočilo u jednu atmosferu koja je bila i radna i napravili su jedan ogroman iskorak s obzirom na teškoće sa kojima su se susreli“, kaže Rebrinović.
"Nije lako nikome kada ostavlja svoje, ali ipak kada si među svojima snaći će se čovjek. Teško je kada nisi sa svojima, a ipak mi smo Srbi, zajedno živimo kao da su kod svoje kuće“, priča Dragutin Stevanović.
Kao kod svoje kuće osjećaju se i u manastiru Krušedol. Saborovanje “Krušedolska zvona“ sabira narod već 17 godina. Posebno one koji su izbjegli sa svojih ognjišta. Za one koji su stradali u ratu služi se liturgija i parastos.
“U vihoru razvejanosti srpskoga naroda, u nesreći koju smo doživjeli i preživjeli, ova svetinja je sabirno sočivo, ne samo u ovom 21. vijeku nego kroz vijekove ovaj narod i ova svetinja je sabirala svoj narod. Puno je bilo pomjeranja srpskog naroda, od onog raspetoga Kosova, do Baranje i šire, ali se uvijek naslanjalo na ovu svetinju, gdje je ona sakupljala svoj srpski narod”, kaže episkop sremski vladika Vasilije.
“Ovo je sabor jedinstva, a ne podijela, ovdje nema ni lijevih ni desnih, ovdje nema ni liberala ni patriota, ovdje smo prije svega kao Srbi i kao ljudi”, kaže predsjednik Organizacionog odbora Veljko Vukelić.
“Ovaj sabor i ova manifestacija zauzima posebno mjesto u program Predstavništva, program koji je prije svega usmjeren na očuvanje našeg identiteta, naše kulture, naše tradicije i naših običaja. Ovaj Sabor je takođe ove godine od posebnog značaja imajući u vidu velike izazove i iskušenja pred koji ma se nalazi Republika Srpska i Srbija, kada nam Srbiji otimaju južnu pokrajinu Kosovo i Metohiju, kada Srpskoj nameću rješenja koja nisu sa Ustavom, ove godine u manastiru, gdje Srbi i treba da se okupljaju i gdje treba da pokažu da samo jedinstveni i sabrani mogu suprostaviti svemu onome što je atak na našu kulturu i tradiciju i našu vjeru pravoslavnu”, kaže šef Predstavništva Republike Srpske u Srbiji Mlađen Cicović.
Putnici koji su "vozom bez voznog reda" naselili Srbiju i druge zemlje započeli su nove živote. Moramo da praštamo jer je to jevanđeljska zapovijest, ali nećemo i ne smijemo da zaboravimo stradanje našeg naroda, govore dok se ozarenih lica približavaju poznanicima koje sreću na saborovanju, zajedno evocirajući uspomene na neka davna vremena, koja još nose u srcima.
