Živjela sam srećno djetinjstvo okružena prijateljima, kumovima. Iz Knina sam otrgnuta olujnim vjetrom 4. avgusta 1995. godine. Iščupana sa svog igrališta, sa svoje ponike, od svojih lutaka i drugara. Sa osam godina je cijeli moj svemir prestao da postoji zamijenjen strahom, tvrđavom koja gori i pitanjem - gdje je tata. Nastupilo je sivilo, počinje svoje dramatično svjedočenje Jovana Đaković koja je sa porodicom prognana iz Knina u akciji "Oluja“.
"U malog fiću sjedamo mama, stric, nas dvije i brat od strica. Baba je sa ostalim starcima na prikolici komšijskog traktora a tata je ne znamo gdje. Na krovu fiće plava putna torba i sve naše vrijednosti u njoj - uglavnom dokumenta, slike i ponešto za presvući. Iako je mama govorila da je sve u redu, da idemo malo u šumu dok nešto ne prođe lica ostalih ljudi, njihovi ugašeni pogledi a onda opet ona slika tvrđave u plamenu naprosto su otkrivali da više ništa nije u redu“, priča Jovana.
Ona dalje dodaje da su fići otkazale kočnice, te su ga ostavili kraj puta.
"Kolona je zapamćena kao beskonačna agonija, mjesto tišine, bez osmijeha, bez postavljanja pitanja. Čuo se tek poneki jecaj, lelek i zvuka aviona. Sjećam se žeđi, maminog na silu namještenog osmijeha. Dalje se malo čega sjećam do trenutka kada me na livadi ispred kasarne u Banjaluci probudilo žarenje tatine brade na obrazu - dobro je, sada će sve biti dobro. Pokupišmo babu sa one prikolice i zajedno sa našim fićom kojeg je tata našao negdje usput i nekako dovezao dalje u nepoznato ali zajedno“, priča svoje potresno svjedočenje Jovana.
Novi dom su pronašli u okolini Kruševca.
Iz Kruševca ih život odvodi u Pančevo a potom u Prijedor.
"Nije Krajina, ali blizu je. Ovdje sestra i ja završavamo srednju školu, zasnivamo radni odnos, zasnivamo porodice. Ja volim reći da sam pod Dinarom nikla, a pod Kozarom narasla! Knin nosimo u srcu i usadile smo ga u srca naše djece. Na Srbiju imamo lijepa sjećanja. Divna prijateljstva su tu nikla i traju i dan-danas, ali taj stalno narušeni osjećaj pripadnosti koji me je uvijek pratio se promijenio tek kada sam rodila svoje prvo dijete, Milicu. Tada je, zbog te jedne male Prijedorčanke Prijedor definitivno postao moj i tada sam konačno prigrlila Republiku Srpsku", rekla je Jovana.
Jovana je dodala da su njeni roditelji za svoju državu dali sve osim, hvala Bogu, života.
"Imali su manje godina nego i sestra i ja danas kada su sa dvoje djece krenuli u nepoznato, snalazili se i preživljavali, okrnjene duše. Danas naši Milica, Damjan, Dane, Neda, Maja, Strahinja, Đurđa i Dušan im zamijeniše i onu smokvu i fiću i kuću i mladost. Okruženi sa svojih osmoro unučadi, dopustiše ranama da zacijele, ali zaboraviti ne mogu", zaključila je Jovana.
