Kolumnu prenosimo u cijelosti:

Tek nakon te rezolucije došlo je do potpisivanja Ženevskog sporazuma, a potom Dejtonskog mirovnog sporazuma i svih njegovih aneksa, pa tako i Aneksa 4 koji je Ustav BiH. Ovaj potonji aneks ističem zato što u preambuli Ustava BiH postoji rečenica u kojoj se kaže da se taj ustav donosi podsjećanjem, a to znači i pozivanjem "na osnovne principe o kojima je postignut Sporazum u Ženevi 8. septembra 1995. godine". Taj sporazum iz Ženeve, postignut između Republike Srpske i Federacije BiH, u tački 2.1. ima pravnu odredbu, na koju se poziva i u preambuli Ustava BiH. Prema njoj će se BiH „sastojati od dva entiteta, Federacije BiH osnovane Vašingtonskim sporazumom, i Republike Srpske, s tim što, prema istoj tački Ženevskog sporazuma, kada se radi o teritorijama ova dva entiteta: "Osnovu za rješenje predstavlja prijedlog Kontakt grupe o teritorijalnom razgraničenju prema omjeru 51:49 odsto".

Kontakt grupa o kojoj je ovdje riječ formirana je u prvoj polovini 1994. godine, a činili su je zvanični predstavnici SAD, Velike Britanije, Francuske, Njemačke i Rusije. Ta grupa je 4. jula 1994. godine sačinila svoj Prijedlog ne samo o političkom ustrojstvu u BiH nego i o teritorijalnom razgraničenju između Republike Srpske i Federacije BiH. Tim stranama Kontakt grupa je ostavila rok od 15 dana da se izjasne o prijedlogu. Istovremeno, tadašnji ministri inostranih poslova Velike Britanije (Daglas Herd), Njemačke (Klaus Kinkel) i Francuske (Alen Žipe) su naglašavali kako Prijedlog Kontakt grupe odražava jedinstvo država članica te grupe "ne samo oko načela teritorijalne podjele 51:49 odsto nego i o konkretnim razgraničenjima...".

Kako se vidi, već je u prijedlogu Kontakt grupe utvrđeno da Republika Srpska ima svoj dio teritorije od 49%, a Federacija BiH 51%, što potvrđuju i pomenuti ministri inostranih poslova, jer citirane riječi iz zajedničke izjave tih ministara „o konkretnim razgraničenjima“ i teritorijalnoj podjeli mogu imati to i samo to značenje.

Međutim, sve to nije ostalo samo na nivou jednog prijedloga i zajedničke izjave navedenih ministara, već je Savjet bezbjednosti UN 23. septembra 1994. godine usvojio Rezoluciju broj 942 kojom je, u tački A1. jasno, da jasnije ne može: "Izrazio svoje odobrenje za predloženi teritorijalni sporazum", koji je Kontakt grupa dala Republici Srpskoj i Federaciji BiH kao dio sveopšteg mirovnog sporazuma. I kako je Savjet bezbjednosti tada odlučio navedenom rezolucijom, tako je ostalo sve do danas, jer ta rezolucija nikada nije mijenjana niti je stavljena van snage.

Godinu dana nakon te rezolucije Savjeta bezbjednosti biće najprije potpisan Ženevski sporazum 8. septembra 1995. godine, a potom je potpisan i Dejtonski mirovni sporazum. On je zasnovan na Prijedlogu Kontakt grupe i Rezoluciji Savjeta bezbjednosti UN, pa zato ima i Aneks 2 – Sporazum o graničnoj liniji između Republike Srpske i Federacije BiH. Već u prvom članu tog aneksa stoji da će granica između Srpske i Federacije BiH biti onakva kako je određena na mapi u Dodatku, pri čemu je to granica koja mora biti utvrđena u omjeru 51:49 odsto, koliko je svaki od entiteta unio svoje teritorije u BiH, saglasno Prijedlogu Kontakt grupe i Rezoluciji Savjeta bezbjednosti UN broj 942 od 23. septembra 1994. godine.

Imajući u vidu ovakve odredbe Aneksa 2 Dejtonskog sporazuma, u kojima je jasno već u prvom članu najprije navedena riječ granica, pravno neosnovano je postupio Ustavni sud BiH kada je u svojoj djelimičnoj odluci broj U-5/98 iz januara 2000. godine po zahtjevu Alije Izetbegovića proglasio kao navodno neustavnu odredbu člana 2. stav 2. Ustava Republike Srpske, koja se odnosila na granicu između Republike Srpske i Federacije BiH.

Podsjećanje na sve ove činjenice je veoma važno. Јer, one neoborivo dokazuju dvije važne stvari.

Prva je da je Republika Srpska u dejtonsku BiH unijela svoju teritoriju, kao što je to učinila i Federacija BiH sa svojom teritorijom.

U tome se, dakle, ogleda smisao i značenje riječi iz preambule Ustava BiH kojima se poziva na osnovne principe iz Ženevskog sporazuma, a time i na Rezoluciju Savjeta bezbjednosti UN broj 942 koja je u osnovi teritorijalnog razgraničenja između Republike Srpske i Federacije BiH.

Druga važna stvar je da činjenice na koje je prethodno ukazano neoborivo govore o tome da svaki od entiteta u BiH ima svoju teritoriju, a to u konačnom znači da šume, rijeke, zemljište (šumsko, poljoprivredno, građevinsko) ne mogu biti predmet uređivanja zakonima na nivou BiH, već isključivo zakonima koje donose entiteti, svako u granicama svoje teritorije, jer se te šume, rijeke, zemljište i druga prirodna bogatstva (kao što su gas i nafta) nalaze na entitetskoj teritoriji.

I time se ne narušava suverenitet BiH. Јer, treba znati da suverenost državne vlasti nije dominium (pravo svojine), već suverenost znači samo imperium, to jest pravo zapovijedanja stanovnicima države putem pravnih propisa. U složenim državama suverenost (imperium) je policentričan pojam, budući da ne postoji samo jedna državna organizacija, već najmanje tri kao ovdje kod nas u BiH, od kojih je jedna na nivou BiH, a ostale su entitetske državne organizacije. Stoga svaka od tih vlasti može raditi samo ono što joj dozvoljava slovo saveznog ustava. I ništa više od toga.

Na kraju, treba reći i ovo. Naime, činjenicama na koje je ovaj tekst kratko podsjetio može se objasniti i zašto Ustav BiH nijednom odredbom ne propisuje da BiH ima svoju imovinu, kao i zašto zajedničkim institucijama na nivou BiH ne daje pravo da one pravno uređuju ova pitanja. One jedino mogu urediti ono što je BiH pripalo Sporazumom o sukcesiji SFRЈ koji je ratifikovala BiH. A to su, saglasno članu 2. Aneksa A Sporazuma, one nepokretnosti na kojima je SFRЈ pod tim nazivom (ili pod nazivom FNRЈ, odnosno DFЈ) bila upisana kao sopstvenik u odgovarajućoj javnoj evidenciji nepokretnosti.