Tragična smrt navijača AEK iz Atine koga su ubili huligani Dinama iz Zagreba potresla je i Srbiju.
Odmah su počele da naviru uspomene vezane za AEK, klub koji je u srcu svih Srba! A, evo i zašto.
Savezna Republika Jugoslavija je bila u ratnom stanju, NATO bombe su već 15 dana te 1999. godine neprestano padale po Srbiji, a dva fudbalska kluba Partizan i AEK su odlučila da pokažu kako su sport i prijateljstvo jači od svega.
Prkosno su zakazali i odigrali utakmicu u Beogradu, kojeg su razarali projektili iz vazduha i zauvijek upisali 7. april kao jedan od najznačajnijih datuma u svojim bogatim istorijama.
Tog dana je stadion Partizana bio centar svijeta. Sportski, fudbalski i ljudski. Mjesto odakle su igrači, treneri i više od 15.000 navijača jasno stavili do znanja da neće dozvoliti da budu poraženi i da njihovu privrženost prema crno-bijelim i crno-žutim bojama niko i nikada ne može da prekine.
A ljubav prema voljenom klubu se može iskazati na mnogo načina i na mnogo mesta, ali samo na jednom ona ima punu težinu i iskonsko značenje. I to je stadion!
To je bila ideja vodilja koja je pokrenula Dimitrisa Melisanidisa, vlasnika grčkog AEK-a da inicira dolazak u Beograd na prijateljsku utakmicu protiv Partizana, kako bi pružio podršku cijelom srpskom narodu.
Taj poduhvat nije bio ni malo lak. Jer, u Srbiju su morali da dođu preko „obližnje“ Mađarske uz ne baš prijatne poglede carinika i pripadnika policije kojima su rekli gdje i zašto idu. Ali, nisu htjeli da odustanu. Znali su da ih u fudbalskom hramu u Humskoj čekaju prijatelji kojima je potrebna podrška, i kojima tih 90 minuta fudbala znači mnogo više od puke igre i zabave.
I zaista, donijeli su, prije svega opipljiv dokaz da u grčkom narodu Srbi imaju velikog i pouzdanog partnera, a zatim i pomoć da se cijelom svijetu pošalje poruka koliko je taj napad na Srbiju bio necivilizacijski.
A na kraju, omogućili su uživanje u sportu koji svi volimo, dok jedino nisu uspjeli da priušte punih 90 minuta fudbalskog spektakla.
Ali, nije to bila njihova greška, jer tu rijeku navijača koja je sa tribina nakon punog časa igre utrčala na teren, ništa nije moglo da zaustavi.
Pomiješale su se na centru klupske, srpske, grčke i navijačke zastave, razmjenjivali se dresovi i brojevi telefona, a neka od tih prijateljstva su i dan danas čvrsta, poneka čak ojačana i međusobnim kumstvima. Kao vječna uspomena na taj istorijski 7. april 1999. godine ostale su fotografije i video snimci prvotimaca oba tima kako prije početka nose veliki transparent sa porukom „NATO, prekini rat, prekini bombardovanje“, dok su na grudima nosili nacrtanu metu, koja je u to vrijeme bila simbol otpora tom neljudskom činu.
Ostalo je zapisano i to da je u trenutku prekida rezultat bio 1:1, nakon pogodaka Mateje Kežmana u 13. i Paris Zubulis u 27. minutu, kao i to da su gosti iz Atine u znak prijateljstva simbolično zasadili i drvo masline.
(Foto: FK Partizan)
