Bufon će ući u istoriju kao jedan od najvećih golmana svih vremena. U dugom tekstu za "The Players' Tribune" otkriva poteškoće i probleme s kojima se sretao tokom karijere.

Pročitajte Bufonovo pismo mlađem sebi:

"Dragi 17-godišnji Đanluiđi,

pišem ti večeras ovo pismo kao 41-godišnjak koji je prošao mnogo toga u životu i počinio neke greške. Imam neke dobre vijesti i neke loše vijesti za tebe. Prava je istina da sam ovdje kako bih ti govorio o tvojoj duši. Da, tvojoj duši. Vjerovao ili ne, imaš dušu. Počnimo s lošim vijestima. Imaš 17 godina. Uskoro ćeš postati pravi fudbaler, baš kao u tvojim snovima. Misliš da sve znaš. Istina je, moj prijatelju, da ne znaš ništa.

Za samo nekoliko dana, dobićeš priliku da astupiš u prvoj utakmici Serije A protiv Parme i ne znaš dovoljno da bi bio uplašen. Trebalo bi da budeš u krevetu i piješ toplo mlijeko. A šta ćeš ti učiniti? Ti ćeš otići u noćni klub s prijateljima iz Primavere. Popićeš samo jedno pivo, zar ne? Ipak malo pretjeruješ. Glumiš filmskog lika. Snagatora. Tako se obično nosiš s pritiskom, za koji i ne znaš da ga osjećaš. Uskoro ćeš biti ispred noćnog kluba, svađajući se s policajcima u jedan sat ujutro.

Samo idi kući. Idi u krevet. I molim te, nemoj da mokriš po točku policijskog auta. Policajci to neće smatrati smiješnim, klub to neće smatrati smiješnim i rizikovaćeš sve za šta si radio. To je ona vrsta haosa koju sam sebi izazivaš, bez ikakvog razloga. To je ono što gori u tebi i navodi te na greške. Naravno, ti misliš da svojim saigračima pokazuješ kako si snažan i slobodan, ali zapravo je to samo maska koju nosiš.

Za samo nekoliko dana, imaćeš tri stvari koje su vrlo opojne, ali i vrlo, vrlo opasne. Novac, slavu i posao svojih snova. Sad sigurno razmišljaš šta bi moglo da bude opasno u tome? Pa, radi se o paradoksu. S jedne strane, istina je da golman treba samopouzdanje. Mora da bude neustrašiv. Ako treneru ponudiš da bira između tehnički najboljeg golmana svijeta i najneustrašivijeg golmana, garantujem ti da će svaki put odabrati neustrašivo kopile.

S druge strane, osoba koja je neustrašiva može lako da zaboravi da ima um. Ako živiš nihilistički, mislim samo na fudbal, tvoja duša će početi da venei. Na kraju ćeš postati tako depresivan da nećeš htjeti da ustaneš iz kreveta. Možeš se smijati koliko god hoćeš, ali to će se dogoditi tebi. Dogodiće ti se na vrhuncu karijere, kad budeš imao sve šta čovjek može da poželi u životu. Imaćeš 26 godina. Bićeš golman Juventusa i italijanske reprezentacije. Imaćeš i novac i respekt. Ljudi će te zvati Supermenom.

Ali ti nisi nikakav superheroj. Ti si samo čovjek kao i svi ostali. A pritisak tvog zanimanja može da te pretvori u robota. Tvoja rutina može da postane zatvor. Ideš na trening. Dolaziš kući i gledaš televiziju. Ideš na spavanje. Isto to radiš i sljedeći dan. Pobjeđuješ. Gubiš. Sve se ponavlja iznova i iznova.

Jednog jutra, kad ustaneš iz kreveta i kreneš na trening, tvoje će se noge početi nekontrolisano tresti. Bićeš tako slab da nećeš moći da voziš svoj auto. najprije ćeš misli da se radi samo o umoru ili virusu. Ali biće sve gore. I samo ćeš misliti na spavanje. Na treningu će ti se svaka obrana doimati kao ogroman napor. Tokom sedam mjeseci, teško ćeš pronalaziti životnu radost.

Ovdje moramo malo zastati. Znam šta misliš dok čitaš ovo kao 17-godišnjak. Kako je to moguće? Ja sam sretna osoba. Ja sam rođeni vođa. Budem li golman Juventusa, budem li zarađivao milione, moram biti sretan. Nemoguće je biti depresivan.

Moram ti postaviti važno pitanje. Zašto si odlučio da posvetiš svoj život fudbalu, Điđi? Sjećaš li se? I molim te, nemoj mi reći da je to bilo zbog Tomasa Enkona. Moraš da ideš dublje od toga. Moraš da se sjetiš svakog detalja.

Imao si 12 godina. Da, igralo se Svjetsko prvenstvo 1990. godine u Italiji. Prvu utakmicu na San Siru igrali su Argentina i Kamerun. Ali gdje si ti bio za vrijeme prve utakmice? Zatvori oči. Bio si sasvim sam u svom dnevnom boravku. Zašto s tobom nisu bili tvoji prijatelji, kao inače?

Ne možeš se sjetiti. Tvoja baka bila je u kuhinji i spremala ručak. Tog dana bilo je tako vruće da je zatvorila sve prozore kako bi u sobi bilo svježije. Sve je bilo u mraku, osim žutog odsjaja televizije. Šta vidiš? Vidiš čudno ime. Kamerun. Ne znaš gdje je Kamerun. Do tada nisi ni znao da takvo mjesto uopšte postoji. Naravno, znaš Argentinu i Maradonu, ali postoji nešto magično u igračima iz Kameruna.

Vruće je pod ljetnim suncem, ali njihov golman i dalje nosi kompletnu opremu. Duge crne hlače. Zelena majica dugih rukava s ljubičastim ovratnikom. Način na koji se kreće, način na koji stoji, fantastični brkovi. Očarao je tvoje srce na neobjašnjiv način.

On je najkul čovjek kojeg si ikad vidio. Komentator kaže da je njegovo ime Tomas Enkono. A onda, magija. Korner za Argentinu, Tomas trči kroz gužvu i izbija loptu 30 metara u vazduh. To je trenutak kada si znao šta želiš da učiniš sa svojim životom.

Ti ne želiš da budeš običan golman. Ti želiš da budeš ovakav golman. Želiš da budeš divlji, hrabar, slobodan. Minut po minut, gledajući utakmicu, ti postaješ ono što jesi. Tvoj život se ispisuje. Kamerun daje gol, a ti postaješ tako nervozan zbog želje da izdrži da to postaje fizički neizdrživo. Skačeš po kauču. Stalno si ispred ekrana. Kada je Kamerunu i drugi igrač isključen, više ne možeš ni slušati.

U posljednjih pet minuta, skrivaš se iza televizora s isključenim zvukom. Povremeno viriš da shvatiš šta se događa i potom se opet sakriješ. Konačno gledaš kako igrači Kameruna slave. Odmah trčiš na ulicu. Još dvoje djece iz komšiluka čini isto. Svi viču: 'Jesi li gledao Kamerun? Jesi li gledam Kamerun?'.

Tog dana u tebi se rodila vatra. Kamerun je mjesto koje postoji. Tomas Enkono je čovjek koji postoji. Ti ćeš pokazati svijetu da Bufon postoji. Zbog toga ćeš postati fudbaler. Ne zbog novca i slave. Nego zbog umijeća i stila Tomasa Enkona. Zbog njegove duše".

Moraš da zapamtiš da novac i slava nisu svrha. Ako ne vodiš brigu o svojoj duši, ako ne tražiš inspiraciju u stvarima izvan fudbala, ti ćeš propadati. Ako bih morao da ti dam samo jedan savjet, onda bi to bilo da budeš znatiželjniji o svijetu oko sebe dok si još mlad. Tako ćeš sačuvati sebe i posebno svoju porodicu od mnogo problema.

Biti golman znači biti hrabar, to je istina. Ali biti hrabar ne znači biti ignorant, Điđi. U dubini tvoje depresije, dogodiće se nešto lijepo i neobično. Jednog jutra, odlučićeš da prekineš svoju rutinu i pođeš na doručak u drugi restoran u Torinu. Tako ćeš gradom prolaziti novom rutom i hodati kraj umjetničkog muzeja.

Vani je poster na kojem piše – Šagal. Već si ranije čuo to ime, ali ne znaš ništa o umjetnosti. Imaš posla, morao bi da pođeš. Ti si Bufon. Ali ko je Bufon? Ko si ti, zapravo? Znaš li?

Ovo je najvažniji dio ovog pisma. Moraš ući u taj muzej tačno tog dana. Biće to najvažnija odluka u tvom životu. Ako ne uđeš u taj muzej, nastavićeš živjeti kao fudbaler, kao Superman, sve svoje osjećaje i dalje ćeš zaključavati u podrum, a tvoja će duša i dalje propadati.

Ali ako uđeš unutra, vidjećeš stotine Šagalovih slika. Većina njih neće ostaviti nikakav utisak. Neke su dobre, neke su zanimljive, neke ti ne govore baš ništa. Ali, onda ćeš vidjeti jednu konkretnu sliku koja će te udariti poput munje. Zove se Šetnja.

To je gotovo dječja slika. Muškarac i žena su u parku, imaju piknik i sve je čarobno. Žena leti u nebo popu anđela, a muškarac stoji na zemlji i smije se, držeći je za ruku. To je poput dječjeg sna. Ova slika prenijeće nešto sa drugog svijeta. To će ti dati osjećaj djeteta. Osjećaj sreće u jednostavnosti. Osjećaj Tomasa Enkona koji udara loptu 30 metara u vazduh. Osjećaj tvoje bake koja se doziva iz kuhinje. Osjećaj sjedenja u mraku iza televizora, u molitvi.

Kako odrastamo, lako zaboravljamo na te osjećaje. Moraćeš se vratiti u muzej odmah sljedećeg dana. To je važno. Žena koja prodaje ulaznice čudno te gleda. Reći će ti : 'Zar niste bili ovdje i juče'. Nema veze. Samo uđi. Ova umjetnost biće za tebe najbolji lijek. Kad otvoriš svoj um, unutrašnja težina koju osjećaš će se podignuti, kao što je ona žena na Šagalovoj slici podignuta u vazduh.

Postoji nevjerovatna ironija u ovom trenutku. Nešto što nam je život ispisao. Toliko neobjašnjivih i prekrasnih stvari će se dogoditi da će ti se činiti kako su povezane. Ovo je jedna od njih. Jer kad budeš mladi igrač Parme, iz neznanja ćeš učiniti nešto što će te obilježiti. Uoči velike utakmice, željećeš da učiniš veliki gest, kojim ćeš saigračima i navijačima pokazati da si vođa, da si hrabar, da imaš snažan karakter.

I tako ćeš na svoju majicu napisati riječi koje si jednom vidio urezane na školskoj klupi. Napisaćeš 'Smrt kukavicama'. Pomislićeš da je samo motivaciona poruka. Nećeš znati da je to slogan ekstremno desnih fašista. To je jedna od onih grešaka koje će tvojoj porodici nanijeti mnogo boli. Ali te su greške važne, zato što podsjećaju da si i ti čovjek. One te stalno iznova podsjećaju da zapravo nemaš pojma ni o čemu, moj prijatelju.

To je dobro, zato što će fudbal učiniti dobar posao pokušavajući da te uvjeri da si poseban. Ali moraš zapamtiti da nisi nimalo drukčiji od barmena ili električara, s kojima ćeš biti prijatelj cijelog života.

Ovo će te izvući iz depresije. Ne prisjećanje na to koliko si poseban, nego prisjećanje da si isti kao i svi ostali. To ne možeš shvatiti sada, sa 17 godina, ali obećavam ti da je prava hrabrost u pokazivanju slabosti, a ne stidu zbog njih.

Zaslužio si dar života, Điđi. Baš kao i svi ostali. Zapamti to. Stvari su povezane na načine za koje si premlad i naivan da bi ih sada vidio. Žao mi je jedino što nisi ranije otvorio svoj um svijetu. Možda je stvar u tome što si ti takav.

I s 41 godinom i dalje ćeš osjećati taj žar u sebi. I dalje nećeš biti zadovoljan, oprosti što to moram reći. Čak ni trofej svjetskog prvaka u tvojim rukama neće smiriti taj osjećaj. Sve dok ne dočekaš sezonu u kojoj nećeš primiti nijedan gol, nećeš biti zadovoljan.

Da, možda je tačno da si oduvijek bio takav. Sjećaš li se prve zime kada si otišao u posjetu ujaku u planine u Udine? Ili je to uspomena koje se može sjetiti samo stariji čovjek? Bilo ti je četiri godine. Tokom noći je padao snijeg. Nikad prije nisi vidio snijeg. Probudio si se, pogledao kroz prozor i vidio san. Cijela zemlja postala je bijela.

Istrčao si vani u pidžami, nisi uopšte razumio šta je snijeg. Ali nije bilo oklijevanja. Gledao si u hrpu snijega i što si učinio? Jesi li razmišljao? Jesi li se čudio? Jesi si utrčao u kuću po kaput?

Ne, skočio si ravno u snijeg. Neustrašivo. Tvoja baka je povikala: 'Đanluiđi!!!!!! Ne! Ne! Ne!'. Bio si potpuno mokar i smijao se. Završio si s groznicom cijele sedmice. Ali nije te bilo briga. Bez oklijevanja. Ravno u snijeg. To si ti.

Ti si Bufon. Ti ćeš pokazati svijetu da postojiš".