Za Aleksandra "Sašu" Đorđevića svaki iole obimniji uvod je suvišan.

Njegova trojka Huventudu u Istanbulu, njegov rafal Litvancima u Atini, trojka Hrvatima u Španiji, hladna glava u završnici Svjetskog prvenstva 1998...spisak može ići u nedogled.

Nepobitna je činjenica da je svako od nas na basket terenu želio da bude "Sale Nacionale", i da smo svi mi naglas uzvikivali njegovo ime kada bi nam "ušla" trojka za dvadeset i prvi poen. 

Kao i pred svako drugo okupljanje selekcije glavno pitanje je izostanak određenih zvijezda, prije svih onih ih NBA lige, koja uprkos dogovoru sa FIBA ima mehanizme da spriječe igrače da se odazuvu pozivu reprezentacija. 

"Moje lično mišljenje, nevezano za ulogu koju imam u ovoj selekciji, je da niko ne može da zabrani igraču da igra za reprezentaciju ako on to želi. Ukoliko on ima neku malu sumnju, ili ne želi da igra, ili štaveć, uvijek će naći neći izgovor – malo će ga podupreti ekipa, da mu sugeriše da ovo ljeto preskoči, odmori, radi nešto drugo...ali evo, da vam kažem šta je tu najveća caka. 

Čini mi se 2006. godine, Horhe Garbahosa je odigrao za Španiju sa jednom malom povredom, odbivši zahtjeve Toronta da preskoči to ljeto. On je htio da igra, donio je medalju svojoj zemlji, ali je poslije tokom godine imao neki problem, i NBA je vidjela da tu ima štetu u odnosu na njegov učinak za klub. Dakle, oni njega plaćaju, a on nije na terenu nego samo u protokolu. I otad je krenulo sa tim dogovorima, i ja uvijek spomenem Garbahosu kao nekoga ko je želio da igra za svoju reprezentaciju. 

Klub uvijek može da se pozove na neki medicinski problem, na neku staru povredu, može da se sakrije iza bilo čega. Ali ukoliko igrač osjeća da može, da želi, vrata su mu otvorena i niko ne može da mu zabrani da igra za reprezentaciju. Da stavimo na kraju sve na stranu, posljednja je igračeva", rekao je Đorđević za VICE.