"Ne zaboravi nikad", poručio je Đoković koji je u trenutku kada su se čule prve sirene za vazdušnu opasnost imao samo 11 godina, a više puta u intervjuima je isticao da je taj period života u strahu i pod bombama uticao na njegovo odrastanje.

Prošle godine, u intervjuu koji je Đoković dao američkom novinaru Grejemu Bensingeru, prvi put je pokazao i skroviše u Beogradu u kom se njegova porodica krila u trenutku napada.

- Ovdje smo provodili svako veče tokom oko dvije nedjelje bombardovanja. Ludo je pomisliti samo koliko je ljudi ovdje moralo da dođe da se sakrije od opasnosti iz vazduha... Ostalo je isto kao nekada prije 20 godina. Cijela zgrada se ovde skrivala, tu je više od 50 stanova, sva deca, ljudi... Nema mnogo mesta, ljudi ne bi ni ulazili do kraja, zatvarali smo ova vrata da neka detonacija ili eksplozija ne napravi štetu. Svi mali tunelčići i uglovi su unutra gdje su se ljudi skrivali i tražili sigurno mjesto, naveo je Novak Đoković i otprilike prepričao ono što je čitava Srbija morala da radi proljećnih mjeseci 1999. godine.

Otkrio je i kako je provodio vrijeme u skloništu. 

- Ne izgleda mnogo drugačije od onda. Nisam ovdje bio sedam-osam godina, provirio sam, ne sjećam se toliko ovih stvari, bio sam mali. Bio sam prestrašen i nisam se osjećao sigurno, bojao sam se sljedećeg trenutka, šta će biti s mojom braćom i porodicom. Sjećam se da je prvih nekoliko dana bilo dosta straha. Sjećam se dosta suza, patnje... Poslije pet-šest dana ljudi su počeli da pjevaju, igraju karte, shvatili su da je to realnost. Da moraju da dolaze ovdje svake večeri da se mole i da će sve biti u redu - poručio je Novak.