Potomci ubijenih, zbog situacije izazvane virusom korona, ovaj put nisu mogli prisustvovati parastosu i polaganju vijenaca. Od svih njih došao je samo Nikola Ćurlić. Priča, ubijena su mu dva pretka, oprostio jeste, ali zaboravio nije. Kaže i da, od kada je spomenik u Bijelom potoku podignut, ne pamti ovakvu situaciju da skoro niko osim sveštenika nije smio prisustvovati obilježavanju. 

"Nije do sada bilo ovako da se nije vršilo okupljanje, ali ovaj virus korona je uspio i ovaj slučaj spriječiti da se održi. Ali, eto, neki od potomaka koji su mogli danas da pristustvuju su tu", rekao je Nikola Ćurlić. 

Ovaj veliki zločin desio se 5. aprila 1942. godine, a počinili su ga Hrvati – tadašnje komšije ubijenih. Njihov plan bio je da sve Srbe iz Bijelog Potoka protjeraju ili ubiju. 

"Moramo nekako da nađemo snage da oprostimo jedni drugima, da tim pozdravom Hristovog vaskrsenja Hristos Vaskrse i Vaskršnjom pjesmom zagrlimo jedni druge i da se na ovom primjeru i mnogim drugim vaspitamo i naučimo da to zlo sjeme, koje donosi zle plodove, čupamo iz svoje duše i sadimo ono drugo dobro i plemenito sjeme, a to je ljubav prema Bogu i drugim ljudima", istakao je protonamjesnik Milorad Vidović, paroh vrbanjski. 

Za brutalna ubistva nikada niko nije odgovarao. Porodice ubijenih nemaju puno nade da će pravda ikada biti zadovoljena. Kažu, nakon toliko godina jedni zločinci su sigurno nestali u vihoru rata, dok su drugi umrli prirodnom smrću. 

Prvi veliki zločin koji su ustaše učinile je ubistvo nedužnog naroda, druga velika nepravda bilo je ćutanje o tome. O svemu ovome nije se govorilo nekoliko decenija, što zbog straha od tadašnje vlasti, što zbog strepnje da se nešto slično ne ponovi.