Baš tih dana sjeća se Miladin Jelić, poznatiji kao Maca, koji kaže da mu je to bio najljepši period života.

"Prvo je tu bilo atomsko sklonište, a kasnije je otvoren ugostiteljski objekat, restoran Pećina. Radio sam tamo od 1979. godine, bio sam konobar, pa šef sale, a onda poslovođa. Tada je bilo puno bolje raditi kao konobar nego sada. Restoran je mogao primiti oko 370 ljudi, a diskoteka više. Dolazili su poznati, veliki broj estradnih zvijeda, ali i politička elita", sa sjetnim osmijehom za BL portal priča Miladin.

Pećina je imala i svoje rejone. Jedan se zvao Dajc, jer je u njemu bilo najteže raditi, drugi Mercedes, kao dio gdje se najbolje zarađivalo, zatim Fićo i četvrti dio, zvani Autobus, jer je tu moglo stati najviše ljudi.

"Sjećam se svih gostiju, većinom  je dolazila srednja generacija i to na večeru. Često su dolazili glumci, politička elita iz Sarajeva. Služio  sam često Hamdiju i Hakiju Pozderca, bili su odlični gosti, dobri i na bakšišu", kaže Maza koji se sjeća da mu je jedne večeri, baš od bakšiša, ostalo tadašnjih hiljadu maraka.

Dobra zarada bila je i od ulaznica za koncerte, na kojima se moglo uzeti i po 30-40 hiljada tadašnjih njemačkih maraka. I šta je još bilo dobro – nije bilo problema sa parkingom, mogao si da staneš gdje hoćeš, pa su tako Hiseti i Omladinska ulica bili puni automobila svake noći.

U takvoj vrevi, Maza je ipak uspio da ošacuje najljepšu djevojku u lokalu, prišao je da je usluži, a danas, 35 godina kasnije, sa njom ima dvije ćerke i unuke.

Lijepi dani Pećine trajali su do 1989. godine kada popularni lokal odlazi u stečaj, a svih petnaest zaposlenih završava na birou. Od njih je danas samo troje živih. U taj prostor se, prisjeća se Maza, zatim uselila Lesnina i jedna krojačnica i tu su bili do pred rat. A onda se, nesrećnih 90-ih, Pećina opet pretvara u sklonište, u kojem Miladin ostaje kao rukovodilac Civilne zaštite. Od tada je, praktično, u nadležnosti Grada.

"Da budem iskren, tada je to kao sklonište jako malo korišćeno, malo su dolazila djeca i komšije tu iz zgrada i obližnjih kuća. Ljudi nisu to koristili u kapacitetu u kojem su mogli. Funkcija mi  je tada bila da budem dežurni, otvorim sklonište, obezbijedim vodu, naftu i ostalo. Tu  je sve bilo pripremljeno, ma i kreveti, za ne daj Bože", prisjeća se Miladin i dok s njim oprezno gazimo po unutrašnjosti Pećine konstatuje da je sve iz nje nekud odneseno ili pokradeno.

Ipak, prostor je i dalje nekome interesantan, otkriva nam Miroslav Lazić koji je nedavno kupio kuću u blizini Pećine u koju je, prisjeća se, nekad dolazio čak iz Prnjavora.

"Tu sam od početka godine, do sad je pet- šest ljudi bilo koji su se raspitivali. Šteta je da propada ovakav objekat, skoro u centru grada. Za sve bi bilo dobro da se tu nešto otvori", smatra Miroslav.

No, da bi se Pećina vratila u život, potrebno je mnogo para, priznaju i iz Gradske uprave.

"Faza potencijalne rekonstrukcije, prijedloga i projekta mora biti usvojena i odobrena u Skupštini grada, kao i sam budžet za navedenu namjenu. Tek nakon toga je moguće da se realizuju projekti obnove prostora, a upotreba može biti svedena na djelatnosti ugostiteljstva ili uslužnih djelatnosti", rekli su iz Gradske uprave za BL portal.

Dodaju da je Pećina prvobitno namijenjena za potrebe javnog skloništa, sa svojih 722,5 metara kvadratnih.

Pominjalo se i da bi ona mogla postati gradska arhiva, ali iz Grada objašnjavaju da je već imaju u podrumu svoje zgrade, kao i u objektu u Novoj Varoši, gdje je smješten veliki dio arhivske građe.

Čega je sve bilo u restoranu Pećina?

Na povratku iz Pećine, gostoljubivi Miladin odveo nas je i do svog novog lokala u koji rado svraća jedan od njegovih bivših kolega. Grujica Grumić je u Pećini radio 1981. godine, dok se nije zaposlio u JNA, i kroz smijeh nam priča jednu od omiljenih anegdota iz tog vremena. Šta se dogodilo – pa, slučajno su zaključali gosta u pomrčini Pećine.

"Jednom nam je ostao gost u sali, nismo ga vidjeli, pa zaključasmo i odosmo kući. U neko doba, policija zove da pita ko ima ključ. Ulazimo unutra, a gost sav krvav,  jadan udarao od zidove, jer je bauljao po mraku da upali svjetlo i nađe telefon", smije se Grujica.

Prisjeća se i da je restoran bio specifičan po količini alkohola dovoljnoj za pijanstvo. I za to ima naučno objašnjenje. Zbog podzemnih prostorija i manjka kiseonika, alkohol je brže djelovao. Zato konobari, tokom radnog vremena, nisu smjeli ni da vide čašicu.

"Gostima je to sigurno odgovaralo, manje popiju, a brže se napiju", kaže Grujica koji se baš u pećini i oženio. Bila je to, kaže, idealna lokacija za svadbu.

(BLPortal)