Tekst profesora Blagojevića o slučaju "Mahmuljin" prenosimo u cijelosti:

Kraj je novembra ove 2022. godine i s njegovim krajem navršava se devet godina otkako su BiH i Republika Turska krajem novembra 2013. godine potpisale dva bilateralna ugovora iz krivičnopravne oblasti. Jedan je Ugovor o pravnoj pomoći u krivičnim stvarima, a drugi je Ugovor o ekstradiciji između BiH i Turske. Oba ta ugovora su u novembru 2013. godine potpisali resorni ministri pravde, i to Bariša Čolak tadašnji ministar pravde BiH, te Sadulah Ergin u to vrijeme ministar pravde Turske.

Jedan od tih ugovora ima posebnu važnost ovih dana u slučaju izvršenja pravosnažne presude Suda BiH kojom je Sakib Mahmuljin osuđen na kaznu zatvora od osam godina, zbog počinjenih teških ratnih zločina. Radi se o Ugovoru o ekstradiciji između BiH i Turske, o kojem gotovo da se ni riječ nije rekla kao mogućnosti za izvršenje navedene presude Suda BiH. Naime, sva pažnja ovdašnjih medija je usredsređena na to da se javnost obavijesti o tome da li je za Mahmuljinom raspisana međunarodna potjernica.

Vidim da se sada cijela stvar problematizuje i tvrdnjama da raspisana potjernica nije garancija da će Mahmuljin i da završi u zatvoru. S tim u vezi se navodi šta sve mora biti utvrđeno u postupku izručenja, da bi do toga došlo. Tako se iznosi da se mora utvrditi da li je djelo za koje je Mahmuljin ovdje osuđen propisano kao krivično djelo i zakonom države od koje se traži njegovo izručenje.

Nesumnjivo je da je ratni zločin protiv ratnih zarobljenika univerzalno krivično djelo, svugdje u svijetu, za koje važi princip međunarodnog prava aut dedere, aut judicare, odnosno izruči ili sudi, koje obavezuje sve države da za takva djela sude njihovim učiniocima ako se zateknu na njihovoj teritoriji ili da ih izruče državi na čijoj teritoriji su počinili zločin.

Isti princip bi u civilizovanim državama trebalo da vrijedi i ako je zločincu pravosnažno presuđeno za navedeni zločin. U tom slučaju bi država na čijoj se teritoriji osuđeni nalazi na zahtjev države koja je osudila to lice trebalo ili da ga izruči toj državi ili da ga ona uputi na izdržavanje kazne u neku od svojih zatvorskih ustanova.

Od ovoga su moguća dva izuzetka. Jedan je ako je presudom izrečena smrtna kazna, u kom slučaju se može odbiti izručenje osuđenog, jer bi u protivnom njegov život bio izložen ozbiljnoj i neposrednoj opasnosti, ali o tome nema ni govora u predmetnom slučaju, jer je Sakib Mahmuljin osuđen na kaznu zatvora od osam godina.

Drugi razlog za neizručenje je ako nadležni organ države od koje se traži izručenje utvrdi da osuđenom licu u postupku pred sudom koji ga je osudio nije bilo omogućeno da se brani na efikasan i kvalitetan način, tj. ako je povrijeđeno njegovo pravo na odbranu.

Međutim, u konkretnom slučaju radi se o pravosnažnoj presudi Suda BiH, donesenoj u postupku tokom kojeg nije bilo povrede tog prava kako Mahmuljinu, koji je sve vrijeme aktivno učestvovao u tom postupku, tako ni njegovim braniocima. U tom smislu javnosti, a prije svega Apelacionom vijeću Suda BiH, nije prezentovan nijedan dokaz niti argument koji bi ukazivao na povredu prava osuđenog na pravično suđenje u postupku koji je vođen protiv njega.

Dakle, ništa u ovom slučaju nije sporno niti ima sumnje, kao što nema sumnje i da mediji imaju pravo da sva ova pitanja istraže i da promptno i istinito o svemu utvrđenom obavijeste javnost. I oni su to, rekao bih, u dobroj mjeri već učinili.

Ali, ako ne griješim, niko od njih do sada nije ukazivao i na mogućnosti koje pruža bilateralni ugovor s početka ovog teksta, zaključen baš u pogledu ekstradicije osuđenih lica između BiH i Republike Turske prije devet godina. Stoga je neophodno podsjetiti sve nas i na ove činjenice. Jer ako se Sakib Mahmuljin nalazi u Turskoj, onda Sud BiH radi izvršenja sopstvene presude putem Ministarstva pravde BiH i Ministarstva inostranih poslova BiH može tražiti izručenje Mahmuljina od Turske.

Nijedna država koja drži do svog ugleda, u ovom slučaju Turska, neće prekršiti svoje ugovorne obaveze, u konkretnom slučaju obavezu ekstradicije osuđenog lica drugoj držvi ugovornici, kako bi bila izvršena presuda suda te države, tj. kako bi osuđenik bio upućen na izdržavanje zatvorske kazne.

Ako bi to Turska ipak učinila, time bi ozbiljno narušila svoj međunarodni ugled, ali bi i prekršila član 27 Bečke konvencije o pravu međunarodnih ugovora, kojim je zabranjeno državi potpisnici bilo kojeg međunarodnog ugovora, pa i onog bilateralnog o ekstradiciji, da ne izvršava te svoje ugovorne obaveze pozivanjem na odredbe svog unutrašnjeg prava.

S toga jedino što bi Turska mogla da uradi, ako je tako ugovoreno Ugovorom o ekstradiciji između nje i BiH, je da umjesto izručenja Sakiba Mahmuljina u BiH ovog uputi na izdržavanje kazne zatvora u neku od svojih zatvorskih ustanova.