Lale je ispričao da su ga pripadnici muslimanske vojske zarobili 1992. godine u porodičnoj kući njegove supruge u Hadžićima pod izgovorom da treba da da izjavu u policijskoj stanici.

"Nažalost, moje ispitivanje je trajalo više od godinu dana, jer sam odmah iz policijske stanice odveden u "Silos" gdje su me u jednoj prostoriji u centralnom dijelu logora nastavili da ispituju i tuku", priča Lale.

Јedan od stražara u logoru udario ga je kundakom puške u rebra uz psovanje četničke majke, jer mu nije dao cigarete koje je imao u džepu.

"Tadašnji inspektor MUP-a tzv. Republike BiH Salko Gosto rekao mi je prilikom ispitivanja da će BiH biti turska zemlja, da će 30 odsto Srba u "Silosu" biti ubijeno, 30 odsto poslato na doživotnu robiju u Zenicu, a manje od 30 odsto pušteno kućama da bi njihova djeca znala kako su izgledali četnici", prisjeća se Lale.

Lale navodi da mu je najstrašnije bilo i da su ga psihički ubijale riječi jednog visokog muslimanskog funkcionera koji je rekao da će im silovati kćerke, supruge i majke.

"Pri tom je naglasio da će sve to raditi na naše oči, dok im mi budemo prali noge da vidimo kako je bilo u tursko vrijeme i kako su živjeli turski vazali, govoreći da će to vrijeme ponovo doći", napominje Lale.

On podsjeća da je u ćeliji u "Silosu" bio zatočen zajedno sa 36 ljudi na prostoru od 50 kvadrata, da su sjedili i ležali na betonu i da su jeli i vršili nuždu.

"U ćeliju su, uglavnom noću, upadali stražari, pripadnici muslimanske vojne policije i vojske, i tukli nas čime su stigli. Bilo je prebijenih nogu, ruku, razbijenih lobanja, polomljenih kostiju, otvorenih rana. Pored toga, bili smo izloženi patnji žeđi i glađu", svjedoči Lale, navodeći da su njegovog druga Đorđa Vidića, koji je bio s njim u istoj ćeliji, tukli do besvijesti bez ikakvog razloga.

Prema njegovim riječima, 1992. godine mnogi muslimanski vojni i politički zvaničnici dolazili su u ovaj logor, a među njima je bilo i stranaca.

"Prema svjedočenju zatvorenika, i Alija Izetbegović je dolazio pred "Silos", jer su logoraši preko puta logora napravili heliodrom za spuštanje helikoptera kojeg je koristio Izetbegović", kaže Lale.

On dodaje da su predstavnici Međunarodnog komiteta Crvenog krsta na početku rata znali za "Silos", ali u njega nisu mogli da uđu bez pismenog odobrenja Alije Izetbegovića.

Ni lokalna vlast, napominje, nije mogla nikome dati dozvolu za posjetu "Silosu" i logoru u Pazariću bez ličnog odobrenja Alije Izetbegovića.

Lale je naveo da Udruženja logoraša regije Birač raspolaže podacima da je u logoru "Silos" ukupno ubijeno 28 Srba, jer je četvoro zatočenika preminulo neposredno nakon puštanja na slobodu usljed posljedica mučenja.

On očekuje maksimalne kazne zatvora u drugostepenom postupku pred Sudom BiH za osmoricu optuženih da su odgovorni za ovaj zločin nad srpskim lograšima.

"Nama više nije bitna visina kazni, već da je Sud BiH presudio da je "Silos" bio logor za Srbe. Udruženje logoraša regije Birač pokrenulo je nekoliko sudskih postupaka pred kantonalnim sudovima za ubistva ljudi koji su pušteni iz "Silosa" na liječenje, a ubijeni su na kućnom pragu ili u bolnici", rekao je Lale.

Istoričar Goran Latinović rekao je da je logor "Silos" u Tarčinu kod Sarajeva bio jedan u nizu zloglasnih logora za Srbe tokom građanskog rata u bivšoj BiH.

"Činjenice o muslimanskim logorima za Srbe razbijaju stereotipnu i jednostranu predstavu o ratu, stvorenu prevashodno medijskom satanizacijom Srba", izjavio je Latinović Srni.

On je naveo da su u logoru "Silos" bili utamničeni Srbi iz okolnih sela sa područja opštine Hadžići - Bioča, Do, Raštelica, Odžak, Korča i Češće, kao i da je bilo zatočenika iz Sarajeva.

Latinović je dodao da je najstarija žrtva mučenja u ovom logoru rođena 1908. godine, a najmlađa 1970.

Predsjednik Saveza logoraša Republike Srpske Anđelko Nosović rekao je Srni da je u "Silosu" od 1992. do 1996. godine bilo zatočeno oko 600 srpskih logoraša od kojih njih 24 nije preživjelo.

Prema njegovim riječima, šest logoraša strijeljano je na Igmanu prilikom kopanja rovova, a ostali su ubijeni ili su umrli u logoru od posljedica mučenja, zlostavljanja, bolesti i neadekvatnog liječenja.

"Od zatvaranja logora do danas oko 200 Srba je umrlo od posljedica mučenja, psihofizičkog zlostavljanja i iscrpljenosti rekao je Nosović", naglašavajući da je čak fašistički logor "Aušvic" iz Drugog svjetskog rata u nekim segmentima bio humaniji od "Silosa".

Predsjednik Boračke organizacije Republike Srpske Milomir Savčić rekao je da je logor "Silos" jedan od surovih podsjećanja na protekli ratni sukob na prostoru BiH.

"Taj logor bio je jedini primjer logora u proteklom ratu koji je predugo trajao, a pogotovo što je u njemu bilo miješano muško i žensko stanovništvo. Žene sigurno nisu bile pripadnici vojske, paravojske niti bilo čega drugog", istakao je Savčić.

On smatra da je protekli građanski rat u BiH gorka opomena da uvijek treba da postoji dobra volja i namjera da se sva pitanja koja su teška i koja u datom trenutku predstavljaju problem - rješavaju za stolom i da se živi u miru.

"Ako živimo u miru, imamo šanse i nade za napredak, ali ako se stalno vraćamo na prošlost i pogotovo ako tu prošlost prikazujemo na različite načine onda nemamo budućnosti", rekao je Savčić.

Zloglasni logor za Srbe "Silos" u Tarčinu ostaće upamćen kao jedan od 126 kazamata na području ratnog Sarajeva, u kojem je više od 600 srpskih civila prošlo kroz najstrašnije torture, fizička i psihička zlostavljanja, prebijanja i mučenja glađu, a 24 ih nije preživjelo.

Većina logoraša, koji su dočekali slobodu, danas uglavnom žive u prekookeanskim zemljama, daleko od mjesta zločina i zloglasnog logora koji je zatvoren na Svetog Savu, 27. januara 1996. godine i to dva mjeseca od parafiranja Dejtonskog mirovnog sporazuma i predviđenog roka za raspuštanje logora u BiH.

Ranija svjedočenja srpskih logoraša potvrđuju da je logor "Silos", kojeg su muslimanske vlasti osnovale 11. maja 1992. u objektu u kojem se prije rata čuvala pšenica, imao sve elemente zloglasnog logora Aušvic iz Drugog svjetskog rata.

U njemu su uglavnom bili zatvoreni civili sa područja Tarčina, Pazarića i drugih okolnih mjesta, muškarci od 14 do 85 godina i 11 žena, od kojih je jedna bila u šestom mesecu trudnoće, te 11 rezervnih vojnika, zarobljenih na borbenoj liniji u Hadžićima.

Najmlađi među njima bio je četrnaestogodišnji Leo Kapetanović, a najstariji osamdesetpetogodišnji Vaso Šarenac koji je umro u "Silosu" na temperaturi koja je uvek bila za deset stepeni niža u odnosu na spoljnu.