Kolumnu prenosimo u cijelosti:

Zašto se postavlja pitanje kako dalje u BIH? Hoćemo li nastaviti hraniti konflikte, ili ćemo kao razumni ljudi tražiti rješenja, svjesni da nam ih niko sa strane neće donijeti kao Božićni ili Bajramski poklon.

No da vidimo za početak kako trenutno stojimo.

Sa jedne strane imamo ozbiljnu i duboku političku krizu. S druge strane, iako je kriza po svim njenim parametrima duboka i teška sa nepredvidljivim završetkom, sa u Političkom Sarajevu i bošnjačkim političkim elitama postoji jedan potcjenjivački pristup ovoj krizi.

Nerealno ocjeniti i potcjeniti krizu znači u stvari dati joj vjetar u ledja i pustiti je da se produbi i razmaše do onog stadija kada će je biti nemoguće potcjeniti i zanemariti, a tad već može biti kasno, ili već mogu biti proizvedene ozbiljne posljedice.

Rano prepoznavanje političkih opasnosti, od fundamentalnoj je značaja u svim konfliktnim društvima, u kojima se političke krize drže ipak pod kontrolom od dalje eskalacije.

Ovaj put očito je da je izostalo rano prepoznavanje kriznog potencijala sadašnje političke krize u BiH od strane Političkog Sarajeva, pa zbog toga još uvijek nemamo ni naznake pokušaja rješavanja ove krize, koja je trenutno iz faze sjemena već proklijala i sa svakim danom, iako to nije vidljivo golom oku, polako i neprimjetno raste i razvija se.

No, da vidimo kako stvari zaista stoje, za one koji hoće da vide.

Donošenjem "Inckovog zakona" i imenovanjem Šmita na način kako je to učinjeno, Republika Srpska je , uključujući sve relevantne političke faktore, dovedena pred zid i više nema kuda, tako da joj je otpor jedina opcija koja preostaje.

Prihvatanjem "nametanja“ Republika Srpska bi pristala na, u najmanju ruku neizvjesnost u pogledu njene smislenosti i opstanka, što nijedan odgovoran političar u Republici Srpskoj ne može da prihvati, kolike god razlike unitar Republike Srpske bile izmedju vlasti i opozicije, i toga u Sarajevu moraju biti svjesni, koliko god smatrali da se radi o “prolaznom nevremenu“.

Ako bi Republika Stpska prihavila "nametanje zakona od strane OHR", kao legitiman čin, dovela bi se u situaciju da po bukvalno identičnom modelu OHR može da nametne bilo koji Zakon u BiH, uključujući i one koji bi potpuno obesmislili i na kraju Republiku Srpsku sveli na potpunu formu bez sadržaja.

Tako bi nor OHR mogao da donese Zakon o unutrašnjim poslovima BIH, osnuje MUP BIH i sve nadležnosti kriminalističke policije Srpske , protivterorizma, specijalnu policiju itd transferiše na nivo BIH a MuP-u Republike Srpske ostavi npr nadležnosti saobraćajne policije. Tako nešto mogao bi da uradi i u sektoru obrazovanja poljoprivrede, privrede itd itd. Bezgranične mogućnosti za obesmišljavanje Republike Srpske se otvaraju ukoliko bi Republika Srpska prihavtila taj AntiDejtonski model djelovanja OHR.

Za one koji imaju sumnje u takvu mogućnost, neka se zapitaju kako su nastali Sud i Tužilaštvo BiH, iako je po Dejtonu pravosudje u nadležnosti Entiteta itd.

Prema tome, svakom razumnom jasno je da Republika Srpska ne može prihvatiti nametanje Zakona od strane OHR kao opciju i tu je stvar kristalno jasna.

Postavlja se pitanje da li je ovu situaciju iz jedne potpuno negativne sa potencijalom eskalacije moguće iskoristiti i preokrenuti u jedan suštinski “okidač“ za uspostavljanje novog načina razmišljanja i funkcionisanja u BiH od kojeg bi korist mogli imati svi u BiH.

Moguće je, ali je za to potrebno imati tri partnera (predstavnika Srba, Hrvata i Bošnjaka) koji sa dobrom voljom (bona fides) ulaze u proces dogovora o funkcionisanju BIH (naravno u Dejtonskim okvirima potpisanim kao bazični konsenzus još 1995. godine).

Problem Dejtona nikad nije bilo ono što je napisano i potpisano nego ono kako se to provodi, i zbog toga je taj dogovor nužan a ne da bi se kreirao neki novi Dejton 2.

U sadašnjem trenutku imamo predstavnike dva naroda (Srba i Hrvata) spremnih da sjednu za sto i razgovaraju i naprave taj bazični funkcionalni dogovo, i jednu stranu (Bošnjake) koji izbjegavaju taj razgovor i dogovor, uzdajući se da će neko drugi za njih završiti posao i nametnuti rješenja koja njima odgovaraju Srbima i Hrvatima.

To je recept za siguran neuspjeh BiH!

Najbolje bi bilo te razgovore voditi bez bilo kakvog posredovanja, ali pošto kod bošnjačke političke elite postoji ogromno nepovjerenje , nesigurnost i izostanak shvatanja real-politke i pregovaračkog iskustva, ideja da se u pregovore uključe predsjednici tri države (Srbije, Hrvatske i Turske) u koje tri naroda u BiH imaju najveće povjerenje, zaista bi mogla biti dobar početak.

To bi bio dobar okidač za popravljanje ukupnog stanja u BiH i izgradnju medjusobnog povjerenja, koje danas nažalost ne postoji ni u tragovima, zbog čega smo svi dovedeni u situaciju da budemo zarobljeni u vremenu bez stvarne i obećavajuće perspektive.

Koja je tvoja reakcija?