“Ujutro vijest preko medija da ih se osam ugušilo”, rekao je tada mladić iz Posušja.

Živote je i ove godine odnosio virus, u nekoliko mutacija i slova grčkog alfabeta. Talasi su počinjali i završavali, ostavljajući iza sebe svaki put neizvjesnost oko toga, čeka li nas neko novo zaključavanje. Onog, kao prošle godine, barem kod nas nije bilo. Stvar je, poprilično spasila vakcina, u prvoj, drugoj, a nedugo zatim i trećoj dozi.

“Ako to cijeli svijet radi zuašto ne bih i ja, iz zdravstvenih razloga. Čujem komentare da ne možeš putovati, ja se ne vakcinišem da putujem, već zbog sopstvenog zdravlja”, rekao je jedan sugrađanin. 

Kovid brojke postale su svakodnevnica. Vremenom su samo, padale u drugi plan. U prvi plan je, barem na domaćoj sceni, isplivao status Republike Srpske unutar BiH. Nema nazad – bio je odgovor na sve brutalnije i besramnije udare iz Sarajeva, dirigovane iz stranih centara moći. I ako je neko i pomislio da je BiH barem jednom nogom na putu ka demokratičnijem i suverenijem uređenju, razuvjerio ga je nametnuti Zakon, na odlasku poslednjeg legitimnog visokog predstavnika.

“Politički predstavnic Republike Srpske i Srba u Predsjedništvu, u Savjetu ministara i Parlamentarnoj skupštini, oba doma, neće učestvovati u radu I odlučivanju dok se ne sjedne i ne vidi na koji način se suprostaviti ovome i nulirati  ovo i obezbijediti mehanizam da više nema nametanja”, rekao je Milorad Dodik, srpski član Predsjedništva.

U fotelju u OHR ubrzo je sjeo Nijemac. U BiH je došao kao baš to. I ništa više. To – nešto više, nije mu dozvolio Savjet bezbjednosti, tačnije spuštene ruke Rusije i Kine. BiH tako visokog predstavnika, ako pitate i Rusiju i Kinu, i Republiku Srpsku – nema. Odluke Ustavnog Suda BiH, pratile su, s druge strane, jedna drugu u stopu, ne izlazeći iz okvira oduzimanja Srpskoj onog što joj Dejtonom pripada. Zato je odlučila da sve oduzeto – i vrati. Ne silom, već pjesmom.

Nažalost, nejedinstveno.

Nekoliko poziva na engleskom, bilo je, čini se, dovoljno da opozicija u Srpskoj odredi prioritete.

“Lično sam obavio seriju telefonskih razgovora sa političkim liderima u BiH”, kazao je Gabrijel Eskobar, posebni američki izaslanik za zapadni Balkan.

Burno je bilo i na lokalu. Od neprijatnih scena ispred novinarskih, do onih ispred privatnih kamera. Ponovoljeni su izbori u Prijedoru. U Banjaluci su se vraćali mandati. I malo šta je u najvećem gradu Srpske išlo naprijed. Uglavnom se mnogo pričali, malo radilo. a ako se i radilo, radilo se na rušenju.

Politika je prešla granice ukusa i van granica BiH. Amerikancima je godina, i to u prestonici, počela kao maskenbal. 

Ostatak godine, dosta mirniji. Barem ako je suditi po prvom čovjeku Sjedinjenih država.

Najviše je i ove godine, udarala priroda. Smjenjivali su se požari i poplave. Tamo gdje klimatske promjene nisu imale mnogo posla, imalo je vatreno oružje. Pucalo se ponovo na pojasu Gaze.

Bez skoro ijednog ispaljenog metka, talibani su ponovo zauzeli Avganistan, i Amerikancima, konačno ugledali leđa. Nijemci su leđa ugledali Angeli Merkel. Još jednoj teškoj godini, leđa ćemo ugledati za nešto više od 24 časa. Nova će doći nešto glasnije nego ova, jer se život ipak, koliko toliko pokrenuo. Na kraju uvijek i nađe put. Pa makar i na drugoj planeti.