Da za učenje i lično napredovanje nikad nije kasno primjer je ovaj Banjalučanin koji je tokom životnog puta prešao mnoge stepenice. Nakon što se ostvario u ulozi vojnika, radnika, supruga, oca, na red je došla i fakultetska diploma. Kao redovan student na Poljoprivredni fakultet u Banjaluci, smjer Animalna proizvodnja, upisao se 2018. godine, a krajem decembra prošle godine diplomirao s prosjekom ocjena 8,35, što je ujedno bio i najviši prosjek među studentima koji su upisani iste godine kad i on.

"Kada sam završio srednju školu, veterinarski tehničar, upisao sam Poljoprivredni fakultet u Sarajevu 1991. godine, ali sam odmah upućen na služenje vojnog roka koji je u tadašnjoj Jugoslaviji bio obavezan. Utom je počeo rat i iz vojske sam otišao u rov gdje sam proveo četiri godine, tako da studije u Sarajevu nisam imao prilike nastaviti", prisjeća se Džajić.

Kada je u oktobru 1992. godine počeo s radom Poljoprivredni fakultet u Banjaluci, on je bio među prvom generacijom upisanih studenata, ali ratna dešavanja nisu mu omogućila nastavak školovanja.

"Na Veterinarskom institutu ‘Dr Vaso Butozan’ zaposlio sam se 1996. godine, gdje i danas radim, a život je nastavio svojim uobičajenim tokom. Oženio sam se, dobio troje djece, a fakultet i učenje potpuno zaboravio. Ipak, prije četiri godine na kumovu inicijativu odlučio sam da ponovo sjednem u studentsku klupu", priča Džajić za “Glas”. 

Uporedo s poslovnim i porodičnim obavezama, obavljao je i one na fakultetu. Iako priznaje da je bilo teško fizički sve uskladiti na predavanjima je bio redovan i svaki slobodan minut koristio za učenje.

"U početku sam mislio da je nemoguće da dođem do cilja, ali materija me je veoma zainteresovala jer je usko vezana za posao koji radim, pa je sve išlo glatko do te mjere da sam u oktobru ove godine upisao i master studije. U moru svakodnevnih aktivnosti, učenje je za mene bilo opuštajuće, a imao sam i podršku djece i supruge koja me je često znala poštedjeti obaveza kako bih mogao da učim", zahvalan je Džajić koji kaže da su mnogo razumijevanja pokazale i njegove radne kolege.

Navodi da posao, koji je mahom vezan za teren, nikada nije zapostavio te da je često radio i vikendom.   

Džajić priča da je imao i izuzetan odnos s profesorima i mladim kolegama, s kojima se na početku studija, dok se nisu bolje upoznali, znao našaliti da je on profesor što je u prepričavanjima izazivalo smijeh.

"Svima je bilo čudno otkud u tim godinama da se odlučim studirati, ali veoma brzo to je prestalo biti atrakcija. Tokom druženja s daleko mlađim kolegama više je meni bilo neprijatno, mislio sam možda smetam i kvarim njihovu mladalačku priču. Jedno vrijeme sam sa sinom išao na predavanja jer je i on studirao na Poljoprivrednom fakultetu", kazuje on. 

Sada kada je sve iza njega, Džajić smatra, da ga je do uspjeha pored njegove snage i volje bodrila i božija ruka.

"Prvi ispit, genetika, bio je presudan, nastaviti ili odustati. Položio sam ga sedmicom i onda lagano hvatao ritam u učenju pa su ocjene bile sve veće i veće. Otežavajuća okolnost bila je brzina upijanja znanja, koja je kod mlađih bolja, tako da sam morao više zapeti ali zrelost i iskustvo bili su na mojoj strain",  završava svoju priču Džajić, koji bi volio da ima poljoprivredno imanje jer se, kako kaže, od tog posla može veoma lijepo i slobodno živjeti.

Na nedavno održanoj svečanosti, povodom 47. godina rada Univerziteta u Banjaluci, Branimir Džajić nagrađen je zlatnom značkom. 

"Kada su me nazvali iz rektorata i rekli da će mi dodijeliti značku, nisam bio svjestan da je to medaljon za uspjeh. Djeca, supruga, ja svi smo ponosni i pomalo nesvjesni da se to sve izdešavalo", kazuje Džajić.