Svako na svoj način liječi tugu, a mladić iz Banjaluke, Luka Vučić, nakon gubitka oca svoju tugu je počeo da pretvara u umjetnost i lanac humanitarnih akcija. Oduvijek je, kaže, znao da ima talenta koji je upravo od oca naslijedio, ali ga je život odveo u grafički dizajn. Tako je jedne februarske noći osjetio potrebu da slika, a onda je svojim radovima pomogao brojnim porodicama u Republici Srpskoj i Srbiji.
,,Imati talenat, a ne raditi na njemu je šteta. Zbog toga sam odlučio odmah da uzmem časove slikanja kod poznatog banjalučkog umjetnika Miše Pećarića, koji me toliko toga naučio i još uvijek uči. Tada sam naslikao konja u apstraktnom fazonu sa pastelnim bojama i to je bio znak da mogu početi sa uljanim bojama, što me najviše privlačilo. Tada sam odlučio da naslikam dvije golubice kao poklon mojoj majci“, priča Luka za BL portal.
Majka nije krila oduševljenje, a i ponos, pa je Luka dobio vjetar u leđa i spoznao da svojim talentom može druge da obraduje, ali i da im pomogne.
,,Ubrzo se desila tragedija rudara u Soko Banji, što me duboko potreslo. Svi mi znamo da je rudarski posao hljeb sa sedam kora, a ti ljudi su nečiji očevi. Doživio sam to emotivno, možda i zbog nedavnog gubitka oca, jer znam koliko znači ta figura u životu. Naslikao sam sliku bika, koju je profesor procijenio da vrijedi 250 maraka i odlučio da prodam i novac doniram organizaciji, koja je u tom trenutku sakupljala pomoć za porodice rudara“, objašnjava Luka.
Priznaje da je njegova okolina tek tada saznala za njegov talenat, a sama akcija ih je još više dirnula. Lukina želja bila je da pokrene lanac akcija sa mladim ljudima, kako bi im prenio osjećaj da se i talentom može pomoći.
,,Ubrzo se javio jedan gospodin iz Bijeljine koji je upitao koliko slika košta, odmah sam odgovorio 250 maraka. On je uplatio 1.000 maraka, a ja nisam mogao da vjerujem. To me podstaklo da nastavim da doniram slike u humanitarne svrhe. Ubrzo sam naslikao kapelu na Lovćenu i nju je kupio jedan gospodin i to isto za 1.000 maraka, a novac sam donirao humanitarnoj organizaciji Srbi za Srbe. Treću sliku sam prodao za 250 maraka i sa tim novcem sam kupio djeci iz Doma Rada Vranješević u Banjaluci stvari koje su im bile potrebne. Sjećam se, ulazim u jedan veći butik i u korpu ubacujem sve dječije veličine, a prodavačici ništa nije jasno“, prisjeća se Luka.
Priznaje da je susret sa djecom u Domu Rada Vranješević bio emotivan i da su ga mališani pitali može li i njih da naslika. Iako je smatrao da je njegov gest mali, shvatio je, kaže, koliko njima znači ne samo poklon, nego i kada ih neko posjeti, igra se sa njima, pokaže im nešto lijepo poput slikanja.
,,Ostao je taj osjećaj pomiješan srećom, ali i gorčinom kako život nekad zna biti grub prema najmlađima. U svim tim mislima, upitao me prijatelj kojeg sam upoznao na časovima slikanja, Stefan Petrović, da li želim sa ostalim učenicima sa časova da pokrenemo humanitarnu akciju u saradnji sa organizacijom Baštionik. Ideja je bila da prodamo četiri slike i tako jednom djetetu sa Kosova i Metohije omogućimo stipendiju od 1.000 maraka. Iz organizacije su bili oduševljeni idejom, ali skeptični jer slika nije jeftina. Na kraju smo uspjeli da ih prodamo za 24 časa“, priča ovaj mladić iz Banjaluke.
Nije razmišljao da svoj talenat pretvori u posao, ali ne bi se bunio i kad bi bilo tako. Svakako nikad ne bi prestao da svoje radove daruje kroz humanitarne akcije. Bude i pitanja od bližnjih, zašto ne pokuša da mu slike budu dodatna zarada. Luka kaže da mu je ljepše zaspati sa spoznajom da je nekome pomogao svojim radovima, nego zaradio.
,,Ne planiram da prestanem da se bavim slikanjem i tako pomažem drugima. Nije isključeno da ću jednog dana odlučiti i da zaradim tako, ali prvenstveno mi je želja da moje slike budu od pomoći. Nije mi teško nakon redovnog posla uzeti kist i platno, to je ljubav i moja druga stvarnost. Negdje sam pročitao da se ljudi uz umjetnost liječe i možda je to moj način da lakše prođem kroz neke situacije i tugu“, zaključuje Luka za BL portal.
