Crkva je ovaj rimski carski par proglasila svetiteljima, jer je car Konstantin Milanskim ediktom 313. dao hrišćanima slobodu vjere i okončao njihov progon.

Hrišćanskoj crkvi, u kojoj je počeo da traži oslonac, dao je mnoge privilegije i na Prvom vaseljenskom saboru u Nikeji 325. Pomogao je u borbi protiv arijevske jeresi.

Odmah po dolasku na tron car Konstantin je imao tri velika neprijatelja: tiranina Maksencija u Rimu, Skite na Dunavu i Vizantiju.

Pred borbu sa Maksencijem, prema predanju, na nebu mu se ukazao sjajan krst kao znak pobjede. On je naredio da se iskuje veliki krst koji je nošen pred vojskom, i ovu borbu okončao je kao svoju veliku pobjedu.

Odmah potom 313. godine, izdao je znameniti Edikt u Milanu, kojim je prestao progon hrišćana. Poslije pobjede nad Vizantijom, sagradio je divan grad na Bosforu i nazvao ga Konstantinopolj.

Kada se car teško razbolio, javili su mu se apostoli Petar i Pavle i savjetovali da ga episkop Silvester krsti. Odmah potom je ozdravio.

Konstantin je sazvao Prvi vaseljenski sabor u Nikeji 325. godine zbog razdora u Crkvi nastalog pojavom jeretika Arija. Sabor je osudio jeres i utvrdio pravoslavlje.

Sveta Јelena, careva majka, radila je mnogo za vjeru Hristovu. Pronašla je Časni Krst Gospodnji, sazidala crkvu Vaskrsenja na Golgoti i mnoge druge crkve na Svetoj zemlji.

Ova sveta žena umrla je 327. godine, a car Konstantin poživio je još deset godina poslije svoje majke. Umro je u Nikomidiji 337. godine, a sahranjen je u crkvi svetih apostola u Carigradu.