Od svih priča iz rata, onu koju priča Božica, nikada ne prestaje. Ona svoje bitke vodi i danas, za prava i glas svih žena koje su godinama ćutale. Do osnivanja Udruženja žena žrtava rata- druge kuće svim onima koje nisu imale mjesto koje bi ih sakrilo od oluje, prvo je trebalo, priča za Dosije, zaliječiti svoje rane. 

Nastradala je u Srebreniku gdje je radila kao nastavnica u školi. Tamo je naučila i najvažniju lekciju života. 

"Sve što je na meni bilo kože sve je bilo crno i od uboja. Gazili su me, čupali, zube poizbijali. Sve ovo iskrenuli, sva u podlivima, pa se ja onesvjestim. Pa me ono ponovo vrate, pa dignu.. Donesu nož, pušku bombu, kao stoji slučajno na stolu. Pitali su me za svako ime, nastavnika srpskog koji je radio na nekim drugim mjestima. Šta ja znam ko predaje tehničko u nekoj drugoj školi", prisjeća se Božica.

Nije ništa znala, ali je zarobljena od stane muslimanskih vojnih snaga, nekadašnjih komšija i poznanika. U četiri zida jedne kuće, nikada nije bila bliže smrti.

"Neću da se ubijem. Taj isti dan kad me stomak bolio. Neću da se ubijem. Ako je došlo vrijeme za smrt. Hvala Bogu za sve. Smrt nije problem. Problem su te muke koje trpiš svaki dan i te sedmice koje trpiš. Ali ako već treba da umrem i ako je to božija volja ili ljudska nije bitno. Onaj ko hoće da me ubije, neka potroši taj metak i neka sav moj grijeh pređe na njega. Nek se potrude, nek me kolju, deru, dave.. smrt nije problem. Problem su muke dok ne dočekaš tu smrt. Ali ako neko već hoće da mi da smrt, nek je on da.. neću sama da im olakšam", priča Božica. 

Putem smrti i to pred sam kraja rata u BiH, prošla je i Nadežda Jovanović. U dvadesetim godinama, sve planove zaustavili su metci neprijatelja. Izbjeglički konvoj koji je u septembru 95. krenuo iz Donjeg Vakufa, nadomak Jajca, presrele su hrvatske vojne snage. Ubijen je 81 srpski civil, među kojima je bilo starijih, žena i djece. O ovom zločinu, mnogi ne znaju baš ništa. 

"MUP je 2005. podnio Sudu i Tužilaštvu izvještaj o ratnom i dopunu 2009 godine. Ovaj slučaj je još u fazi istrage, optužnica nije podignuta iako postoji obimna dokazna dokumentacija, postoje svjedoci, tačno vrijeme i mjesto. Ja sam prije godinu i po dana dobila poziv od Suda i Tužilaštva BiH da se pojavim u ulozi svjedoka i žrtve. Taman kad je trebalo da se pojavim u sudu kontaktirali su me iz suda i rekli da je sve obustavljeno zbog korone. A u jeku pandemijie kad su i pitanju procesi koje se vode nad Srbima mnogi su riješeni. U par navrata imala sam sastanak sa tadašnjim glavnim tužiocem Haškog tribunala. Saslušao me je bez imalo empatije. Ja sam imala osjećaj da sam govorila o mravima, a ne o ljudima. Naravno da nije ništa učinio, ali jeste maestralno uradio svoj zadatak da budu zaštićeni oni koji su počinili ovako težak zločin. Ovdje je jasno da se radi o komandnoj odgovornosti. Nemoguće je da se ne zna ko je u to vrijeme ordinirao na području Bramenaca", priča za Dosije Nadežda.

"Mnogo me boli što niko nije kažnjen za ovaj zločin. Što ne postoji počinilac, samo žrtva. A vidite u ovim turbulentnim vremenima, žrtva se užasno boji nekažnjenog zločina. Šta se vama konkretno desilo, gdje ste ranjeni?-Ja ne bih o tome. Bila sam teško ranjena, ali o detaljima ne", odgovara Nadežda. 

Nadežda je borbu za svoje i pravo na stotine žena koje su iz rata izašle kao žrtve, nastavila i godinama kasnije. Udruženje žena žrtava rata osnovano je 2012. godine. Trenutno broji blizu 700 članica. 

"To su tragovi i kad ne bude bilo mene. Da nas se ne stide naša djeca. Da kažu, u redu bile su žrtve rata bile su nejake, ali šta su učinile poslije toga u miru da to dokažu. Šta smo učinile, da li smo gdje ostavili trag zapis bilo šta da se zna, bez obzira na medije i zapadnu mašineriju što nikad neće priznati da je bilo srpskih žrtava. A znaju da postojim. Ja ću vam dokazati da znaju i Brisel i svi zarad ovog udruženja", kaže Božica. 

"Došlo do toga da se poništi ta lažna slika da su stradale samo Bošnjakinje i Hrvatice upravo radom Udruženja od 2012. godine pa do nadalje. Naše žene su smogle snage da svjedoče i uveliko smo doprinijele da se sazna i o srpskim žrtvama", smatra Nadežda. 

Od 2012. do danas, Udruženje je svijetu, više puta, pokazivalo pravo lice rata. Kroz brojne konferencije, forume, gostovanja i filmove, žene su svjedočile o užasu rata. Napisale su i monografiju  koja ledi krv u žilama.

2018. Republika Srpska je dobila prvi Zakon o ženama žrtvama ratne torture.

"Imaju uslovi propisani zakonom za djecu i za punoljetne članice i za maloljetne. Svaka od članica je prolazila komisiju i uslov je bio nikakvo petljanje, laganje. Nikakvo ja sam bila nema dokaza. Ako tvrdiš da nemaš ništa, sasvim je moguće jer je zakon donesen 23 godine iza rata.. sasvim je moguće da je neko bacio papir o razmjeni, ljekarski pregled. Ništa, ideš u policiju i pod punom materijalnom odgovornošću, ispirčaš sve u policiji dobiješ potvrdu i ona te obavezuje. Svaka od nas je tužila svog zločinca", ispričala je Božica. 

U Udruženju koje su stvarale najstrašnije priče nevinih žrtava rata, svoje utočište našle su i Gordana Botić i Radmila Regoja- junakinje koje su ranije govorile za Dosije. 

"Malo prije smo progovorile, ali nas je Božica tu uvukla i objasnila. Davala sam mnogo izjava, ali da sam sve ispričala ne. Nemam hrabrosti. Ona nas je malo više podigla, hvala Bogu, hvala joj da nas je prepoznala.. Imamo i tu svoju neku penzijicu", kaže Gordana Botić.

"Što imamo sada to udruženje pa nam je nekako lakše. Ja inače nisam puno pričala o tome.. ne volim da pričam i ona nas je jedino podigla i uputila i ajde, ajde.. i ona sa tom svojom snagom pa mi za njom", objasnila je Radmila. 

U svim procesima koji se vode protiv onih koji su počili zločine nad Srbima, gotovo da nema onih u kojima nisu svjedočile žene žrtve rata. Iako su malobrojni oni koji su završili presudom, ipak ohrabruje činjenica da su u njima najglasnije govorile žene koje su živjele u sjenci strahova o kojima niko ništa nije znao.