Osvećenje vode ima svoje porijeklo u prvim vjekovima hrišćanstva, o čemu svjedoče drevni pisani izvori, kao apostolske ustanove. Ipak, i pored sve svoje drevnosti, u početku nije postojalo ustanovljeno pravilo kada, gdje i kako se vrši vodoosvećenje.

Postojala je izvjesna razlika u tim obredima. No svima njima je zajedničko da se osvećenje vode izvršuje pomoću određenih molitava, prizivanjem naitija Svetoga Duha, kao i krstolikim blagosiljanjem i pogruženjem u vodu Časnoga Krsta, što i danas čini elemente svakog vodoosvećenja.

Danas su poznata dva osvećenja vode: veliko i malo.

Veliko vodoosvećenje se vrši dva puta u godini na Krstovdan (Navečerje Bogojavljenja) i na Bogojavljenje, u kome se sjećamo Krštenja Isusa Hrista u reci Jordan. Malo vodoosvećenje vrši se u različitim prilikama, pri drugim crkvenim činovima i obredima, na Vaskrs i pred krsnu slavu domaćina, pa i na traženje pojedinih vjernika – u svako vrijeme i na svakom mjestu: u kući, u polju, u vrtu i tako dalje.

Nakon jedne godine kada, stigne nova vodica, šta se radi sa starom?

Odgovor na to pitanje, u crkvenim knjigama ne piše, niti ima bilo kakvo pisano naređenje u vezi toga. Ali zato postoji narodno predanje i običaj kojeg je Crkva prećutno usvojila, te je isti stekao predanjsku vrijednost, kao i mnoge druge stvari koje se putem predanja u Crkvi čuvaju.

Dakle, po tom narodnom predanju, ukoliko se sva količina Bogojavljenske vodice ne utroši pobožno u toku godine, onda se taj ostatak, kada stigne nova vodica, sipa u bunar, u rijeku ili u cvijeće. U svakom slučaju tamo gdje se neće izložiti gaženju i obesvjećenju. Ali, ako imate gdje da držite flaše sa svetom vodom, nemojte je prosipati, nego čuvajte i te stare.

Sveta vodica, naročito ona Bogojavljenska (koju narod uglavnom i nosi svojim domovima), može se čuvati neograničeno vrijeme.