Tako je korisnik Fejsbuka Dean Deki RS na svom profilu obajavio potresnu priču o Jasenovcu, otkrio kakve su se sve strahote dešavale na području nekadašnjeg imanja Ozrena Bačića, ali i da je danas na mjestu stradanja srpske djece podignut vrtić pod nazivom "Balončić"!

Njegov post prenosimo u cijelosti:

"Jasenovac je ponor, on je bezdan ponora. Jasenovac je dno bezdana ponora, on je duboki pad čovjeka i najdublja tačka pada čovječanstva. Jasenovac je najstrašnije mučilište u istoriji čovječanstva, on je jedini pakao na zemlji od nastanka sveta. Jasenovac je delo krivog shvatanja, on je delo mržnje. Jasenovac je djelo zla, on je djelo lažnog života. Jasenovac je djelo mraka, on je djelo nečiste krvi. Jasenovac je djelo satane, on je sami pakao. Pakao je zato jer nema bola, muke i patnje koje u njemu nije iskusio čovjek. Pakao je zato što se u njemu gubi sve ono ljudsko i čovjek postaje samo broj. Pakao je zato što se u njemu ne živi već se samo teško umire. Jasenovac je biološko tamanjivanje jednog naroda. Postoji momenat kada i sam Sotona u zlu svojim koljačima kaže "dosta, ne pretjeruj", a u Jasenovcu to nikad nije rekao. U prostranoj nizini močvarnog kraja Lonjskog polja, kojim protiče Sava, a uliva se Una, na tri km˛ velikom imanju bogatog Srbina Ozrena Bačića nikao je pakao zvani Jasenovac. Ozrenu je sve oduzeto, a on je odveden u nepoznatom pravcu. Njegovo imanje je ograđeno bodljikavom žicom visokom 2.5 metara, a zatim zidom visokim 3 metra. Kraj njegovog imanja je prolazio put Jasenovac-Novska, a kraj njega željeznički kolosjek vodio je do vrata ovog pakla. Ozrenova prizemnica je preuređena i u nju su se uselili ustaški časnici, a u drugu jednospratnicu ušlo je ustaško zapovjedništvo na čelu sa Maksom Luburićem. Imanje je podijeljeno na IIIa, IIIb i IIIc odjeljke, a njegove razne šupe i pomoćni objekti pretvoreni su u fabričke prostorije. Skela koju je Ozren pričvrstio o jaku debelu žicu iznad Save, više nije prevozila hranu za stoku, već je vozila Srbe na likvidaciju u Gradinu. Njegovim imanjem nisu više hodali radnici već koljači u crnim uniformama koji su dolazili najviše iz Hercegovine, zatim Dalmacije, Bosne, Like i Slavonije. Najstrašnija mučenja za koja se kroz istoriju znalo, ni iz daleka se ne mogu porediti sa imanjem Ozrena Bačića. "Dara iz Jasenovca" nije snimljena na Savi, ali i okolina Sombora je pomogla da konačno vidimo dio ove naše crne istorije i da našoj djeci pokažemo gdje se nalazi najveći srpski grad pod zemljom. Ovo nije film da komentarišemo omaž, ovo je istina koja je spojila nebo i zemlju, i hvala svima koji su doprinijeli da se ovaj film snimi. Molimo Boga da se slični filmovi i dokumentarci nastave snimati, da se još priča uvede u udžbenike istorije i da organizujemo ekskurzije do Jasenovca, svejedno smo tamo preko kostiju naših predaka napravili auto-put. Ovo je veliki korak za srpski narod, jer Srpska akademija nauka i umjetnosti od 2016. godine nije pustila izložbu o Jasenovcu, Dinka Davidova. Tako da su ovim dijelom riješene mnoge životne zagonetke našeg naroda. Izraelci su napravili spisak po imenu i prezimenu 4 miliona svojih žrtava Drugog svjetskog rata, da bi mi napravili sličan spisak stradalih u Jasenovcu, jedan čovjek bi trebao da piše 3 mjeseca bez prestanka. Ne treba nama Oskar, treba nam sjećanje... Istina je da u filmu nije prikazano ni 1% onoga što se tamo zaista dešavalo, ali i tih 1% bilo je dovoljno da mnogi ostanu bez teksta. Prosto je nemoguće 4 godine pakla ugurati u 2 sata filma. Taj film bi trebao ići u realnom vremenu i statisti bi morali biti svi građani Novog Sada, Niša, Kragujevca i Panceva. Ovoliko se Srba nikad iz Jasenovca nije vratilo, da je svako od njih preživeo i izrodio po samo 2 potomka, danas bi imali gradove veličine Subotice, Zrenjanina, Čačka, Kruševca, Smedereva, Leskovca, Banjaluke, Bijeljine, Prijedora, Trebinja, Podgorice, Nikšića... Film tada za mnoge ne bi bio podoban za gledanje, jer to je jedno od najstrašnijih mjesta na svijetu gdje su se dešavale takve grozote da bi mnogi pomislili da reditelj izmišlja, jer takvo nešto prosto nije moguće ni zamisliti u današnjim okvirima. Pet zamaha srbosjekom, i nekoliko ubistava vatrenim oružjem ne može ni izbliza pokazati strahote logora, još ako znamo da onaj ko je ubijen metkom imao je rajsku smrt, većinu je cekalo šezdesetak ostalih načina za ubijanje. Isto tako, Vukašin Mandrapa nije ubijen čekićem onako usput, već je nožem sječen natenane jer se nije odrekao vjere srpske, zbog čega je 1998. godine unijet u Imenoslov SPC kao Sveti mučenik jasenovački Vukašin. Ali i te dvije sekunde koje je dobio u filmu, pokrenule su decenije ćutanja. Dobra stvar je što se režiser Predrag Antonijević u filmu bavio isključivo scenama o kojima su svjedočile same ustaše, tako da kritičari nece moći iznositi svoje filmske teorije. Scenu u kojoj Dara od mrtvog logoraša uzima zdjelicu objasnio je Ljubo Miloš na svom suđenju pred samu smrt vešanjem. On je inače i pucao na logoraše dok se dijelila hrana te je rekao kako su u te zdjelice, kao što slika dole pokazuje, koljači 'vatali krv koju su pili pred svima, a u tome je najviše uživao Rojnik Gašparović. Scena pred kraj filma kada Maks Luburić drži govor desila se na svečanoj večeri ljeta 1942. godine priredenoj na godišnjicu otvaranja logora i opisana je u knjizi Đorda Miliša "U mučilištu paklu Jasenovac", gdje ovaj preživjeli logoraš piše: "Maks je rijetko dolazio u sam logor, uvijek se krio u rupi, češći dolazak bi ga mogao odati, a nedolazak bi ga bacio u zaborav. Dolaskom bi uvijek ispoljio svoju moć i tog dana ušao je u logor i odmah pucao u čelo covjeku koji ga je nepristojno pozdravio, a nije smio, jer je bio broj a ne čovjek. Kada je pao mrak držao je govor i sa osmijehom rekao kako su za godinu dana ovdje u Jasenovcu poklali više Srba nego li Osmanlijsko carstvo za 3 vijeka u cijeloj Evropi. A van mraka je bio najveća kukavica, bojao se kao dijete, bojao se pogleda tuđeg a najviše samog sebe. Plašio se svoje sjene tamo gde nije bila okružena čuvarima. U crvenim čizmicama uvek je negde žurio, ali od sebe nije mogao pobeći. Eto, takav vam je bio Maks, ili Maksić kako smo ga mi zvali." Ustaše su Ozrenovu kuću i ijceli logor zapalile '45. godine tokom povlačenja, a već sljedeće su komunisti na istom temelju napravili policijsku stanicu. Početkom rata devedesetih godina ovaj objekat je ponovo došao u srpske ruke i kontrolisala ga je VRS. 2016. godine Hrvati su u ovom objektu otvorili ni manje ni više već vrtić. Posljednji put kada su djeca trčala na ovom mjestu bilo je to onda kada su dovodena da bi bila ubijena. Na njihov vrtić odmah je postavljena ploča tzv. hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata. Ploča koja je postavljena na komandni centar Maksa Luburića potresla je region i godinu dana kasnije je uklonjena i premještena desetak kilometra iznad Novske. Vrtić je ostao na istom mjestu, sagrađen na podzemnim temeljima od kostiju srpskih majki, djece i otaca. Danas ga pohada 23 vesele djece koja se bezbrižno ljuljaju na ljuljašci, ispod koje se kako su naši istoričari izračunali, bućka 5.000 tona srpske krvi. Vrtić nosi veseli naziv "Balončica", i pokazuje da su neki ljudi stvarno poput balona, lete visoko, a tako su prazni..."