Njen život prije bolesti trajao je 18 godina, ne baš dugo da bi dijagnozu olako prihvatila, ali je trajao I zahvaljujući pravoremenoj reakciji I pomoći dobrih ljudi, traje još uvijek.

,,Simptomi su počeli u junu 2012. godine, nakon završetka škole. Bili su to fizički simptomi sa blagim bolom u predjelu desne noge, na potkoljenici. Na prve simptome nisam mnogo obraćala pažnju misleći da je bol od nekog udarca. Krajem avgusta, početkom septembra se pojavio otok i tada sam već osjećala da je tu nešto čudno, što živi i raste u meni. U oktobru sam se javila doktoru”, priča Aleksandra za naš portal.

Aleksandra navodi kako se prvo obratila u Zavod za fizikalnu medicinu i rehabilitaciju, gdje ju je primio i pregledao dr Dejan Ćurlik, ortoped specijalista. Urađen joj je rentgen snimak.

,,Na osnovu urađenog rentgen snimka rekao je da je ono što vide cista, nisu bili sigurni kakvog je karaktera, ali su sumnjali da bi mogao biti karcinom (Osteosarcoma fibulae), pa su me poslali na onkologiju na Paprikovac. Gore me je taj prvi put pregledao onkolog Vranješ. Nakon što su odrađeni potrebni snimci i utvrđeno da u Banjoj Luci nisu sigurni da se može učiniti sve najefikasnije, jer je dijagnoza 99% karcinom potkoljenice (Osteosarcoma fibulae), poslali su me da 24. oktobra odem na pregled kod doktora Aleksandra Đorđevića na IOHB Banjica u Beogradu. Pregled je bio dogovoren između doktora, a troškove istog, kao i naredne odlaske u Beograd finansirao je Fond ZO Republike Srpske”, kaže Aleksandra.

“Tamo je doktor Đorđević prilikom pregledanog snimka, bio optimističan, rekao mi je da će liječenje trajati 9 mjeseci do godinu dana, da ću nakon odrađene biopsije primati hemioterapije, te imati operacioni zahvat. U svakom slučaju nakon prvog pregleda, pored straha i svega što prolazi kroz glavu, pamtim da mi je njegov stav prema svemu tome mnogo značio, jer je ulivao nadu da će sve biti dobro, i ako sam imala velike padove krvne slike, tolike da su nekada prilikom povratka u Banju Luku na odjel onkologije, određeni parametri bili preniski. Sve je bilo u vrijednostima ispod svake normale, pa sam dobijala doze krvi, plazme, čistih trombocita, injekcija kako bi se vrijednosti podigle’’, dodaje Aleksandra.

,,Zloćudni je tumor, uradiće se biopsija, liječi se 9 meseci do jednu godinu. A meni u glavi odjekuje to “liječi se”, jer opet srećnica sam. Zamisli, postoje i oni koji se ne liječe!''

Vrijeme liječenja, Aleksandra je provodila u bolnici, svih 12 mjeseci. 

,,Kada bih sve spojila možda sam dva mjeseca bila u svojoj kući, ili ipak ni toliko. Vrijeme provedeno u izolaciji, popravljajući krvnu sliku, bilo je mučno, koliko psihički, toliko i fizički. Ali nisam se dala, nisu me ni doktori dali. Borili smo se. Zatvaranje jedne od soba na nepoznato vrijeme bilo je jedna od težih stvari, ja ostajem sama u ta četiri hladna zida, tu provedenih toliko iscrpljujućih sati, čekajući novu infuziju, novu dozu krvi i tako u nedogled nakon svake hemioterapije. Bilo je tu toliko tišine, toliko pitanja, toliko usamljenih sati, toliko nejasnoća. Ali i toliko snage, zabranila sam sebi da se sažaljevam'', kaže Aleksandra.

Aleksandra navodi da je utjehu nalazila u odlasku u crkvu nedjeljom. Prisustvo molitvi joj je krijepilo dušu, a svaka molitva za njeno ozdravljenje, tjerala joj je suze na oči. 

,,Spoljašnji izgled mi se tada promijenio, pored štaka i marame na glavi koje su bile neizostavni dio mene. Periku nisam nosila, kupila jesam, misleći da neću izaći nikuda bez nje, ali bilo je suprotno, nikako je nisam nosila. Bila je neprirodna, ne moja. Nemojte se osjećati manje vrijednima bez kose, uživajte i tada. Na kraju mi je bilo olakšanje jer glavu operem za minut i manje’’, dodaje Aleksandra. 

S obzirom na to da je hemioterapije primala na Institutu onkologije i radiologije Srbije, na dječijem odjeljenju. Najdraži trenuci su bili oni koje je provela uz dječaka od dvije i po godine.

,,Pamtim sve momente s njim od onog momenta kad je dozvolio da mu se približim, svu pažnju prema meni, jer zamislite dvogodišnje dijete koje vam drži oblog na pukloj veni i pita da li ‘boji’, te prekornim očima gleda medicinsku sestru jer se usudila dirati mene, njegovu Sandru. Ostao je u bolnici poslije mene’’, kaže Aleksandra.

27. novembar je bio dan kada je završila sa tridesetom seansom zračenja i kada je izašla sa Instituta, sa nekoliko centimetara kose, osmjehom na licu i suzama u očima.

,,Ostavljam svoje heroje da i dalje biju bitke, ostavljam svoje ‘mave ćevave’, jer tako smo se zvali nekada, a tako bih voljela da sam ih sve mogla povesti sa sobom daleko od tog mjesta’’, dodaje Aleksandra.

,,Život poslije dijagnostikovanja raka, ili bilo koje druge teže bolesti, hvata posve drugu nit i prelazi u drugu dimenziju, u dimenziju u kojoj sebe moramo staviti na prvo mjesto.  Na sve to volim i svoj ožiljak, svoju desnu stranu, i ako nije idealna. Šta je to danas uopšte idealno?! Mnoge stvari danas doživljavam drugačije jer sve je to život’’, kaže Aleksandra.

Tokom liječenja pokrenuto je nekoliko humanitarnih akcija. Prve su bile komšije iz Gornje Piskavice gdje Aleksandra i živi, zatim i u nekoliko srednjih škola i na Filološkom fakultetu, te u jednoj radnji na Laušu, gdje su dobri ljudi organizovali akciju pošto su tu kupovali namirnice pri povratku s kontrola.

Aleksandra trenutno ima 28 godina, živi sa roditeljima, u Gornjoj Piskavici, zaposlena je, normalno obavlja sve životne aktivnosti. U kolektivu na poslu se osjeća prihvaćeno. Zadovoljna je sobom i svojim trenutnim stanjem. 

S obzirom da je zlatni septembar - mjesec podizanja svijesti o dječijem raku, a da je rak kostiju (Osteosarcoma), dijagnoza karakteristična za adolescente, nadamo se da će neke od Aleksandrinih riječi nekome biti od pomoći u procesu izliječenja, pišu Banjalučke priče.