Poslije jednog skoka u vodu više ništa nije bilo isto. Prelom koštanih struktura vratnog segmenta kičmenog stuba i teško neurološko oštećenje deficita. To je bila njegova dijagnoza. Život Rastka Gavrića promijenio se iz korijena. Svoju priču podijelio je sa nama, da bi bila drugima za nauk.

 “Taj jedan trenutak promijeni čovjeku život iz temelja. Kada sam se probudio prvi put poslije operacije mislim da niko nije pomišljao da ću moći ikada više sjesti, a ne hodati. Bio sam skroz nepokretan”, priča za Dosije Rastko Gavrić iz Teslića..

 “Koliko vremena je prošlo od trenutka kada si se povrijedio, do momenta kada si prvi put stao na svoje noge?”. “Povrijedio sam se 3. avgusta, a stao sam na noge tek 24. februara iduće godine. Osjećaj je bio fenomenalan, neopisiv, toliko sam bio srećan i presrećan jer sam znao kada sam stao, da ću da prohodam jednog dana.”

I prohodao je. Iza njega su tri teške operacije i godina dana u bolničkim sobama. A, između druge i treće operacije, dočekao je i svoj 18-ti rođendan. 

Rastko danas ima 19 godina. Bolničku adresu zamijenio je onom u Ugodnovićima. Konačno je, ponovo, uz svoju porodicu. 

“Kažeš svima zvuči nevjerovatno da si uspio?” “Niko nije očekivao takav napredak jer kod takvih vrsta povreda ili uspiješ ili ne uspiješ”. “Šta ti je najteže palo za vrijeme tvog liječenja i oporavka?”, “Pa najteže mi je palo to što sam bio odvojen od svoje porodice, prijatelja i drugara. Ležao sam u najtežim uslovima za vrijeme ovog kovida jer su bile zabranjene i posjete i druženja. Baš sam, odsječen od svih, nepomičan, nepokretan, bilo je teško. Ali sve se zaboravi jednog dana.”

Dok je bio u najgorim bolovima, Rastko je tješio druge pacijente u bolničkim sobama. Učio ih je kako da ostanu jaki i vedrog duha uprkos svim problemima. Njegova majka je sigurna – baš to je i spasilo njenog sina. 

“Mi smo uspjeli izdržati to sve samo zato što je on tako jak, tako pozitivan, dijete vedrog duha. Bilo je momenata kad je on nas tješio, Nećete vjerovati, kad je nama bilo teško da ne znamo šta, kako da mu se javimo na telefon, i kada se javi, onako pozitivan, vedar, a nepomičan, mi smo srećni i presrećni. Znali smo da će uspjeti. Nadamo se do kraja da će izdržati, jer vjera u Boga i vjera u stručnjake, fizijatre, fizioterapeute, mi se nadamo da će on do kraja izdržati i da ćeto na kraju sve biti  kako treba”, priča Rastkova majka Srebrica Gavrić.

 “Jesi imao jake bolove?”, “Jesam. Kada vratim taj trenutak tegova i šarafa u glavi svi ostali bolovi nestanu. Jedne bolove koje sam doživio kada mi je doktor naživo zavrtao šarafe u glavu su bili izdržujući ali su mi urezali u glavu i srce tu bol da nikad aneću zaboraviti. 14 dana”, kaže ovaj mladić. 

Kada pomisli na tu bol, svaka druga bol nestaje. I koliko god da je do sada prošao, borba je, kaže, tek pred njim. Svakodnevno vježba uz svog brata Nikolaja. Oni su blizanci. Za braću i njihovu nevjerovatnu snagu u ovom kraju svi znaju. 

Narod u Ugodnovićima priča da se ne sjećaju kada su u selu imali tako pozitivnog mladića kao Rastka. Ovaj mladić kažu svima u selu svakodnevno popravlja raspoloženje i daje pozitivnu energiju. 

A dok je drugima vraćao osmijeh na lice, imao je samo jednu želju. Njegov san je bio da živ i  na svojim nogama stigne na matursko veče.  Rastko je u školu stigao, čak,  i prije mature. Taman na vrijeme, da uspješno završi svoje školovanje. 

“On je jedno posebno biće. S pravom ću to reći.  Trebao bi biti primjer svim ostalim kako se trebaju u životu nositi i boriti sa bilo kakvom nedaćom koja nas zadesi. A nije li ovakvom  situacijom koja je njega zadesila. Veliki je zalogaj bio vratiti ga u školu s obzirom na povredu. Bilo kakvo guranje u hodniku moglo bi rezultirati da padne da se povrijedi, a ni u kojem slučaju se ne bi smjelo dogoditi da on bude u riziku. Mi smo u saradnji sa odjeljinskim vijećem, istog momenta sve preduzeli što se tiče njegove sigurnosti i bezbjednosti, da učionice budu prilagođene njemu, donji spratovi da budu rezervisani za njihove časove. Kad se penje na gornji sprat da bude uvijek neko uz njega, da se rasčisti put ispred njega, da učenici ne budu blizu”, objašnjava Vedrana Maletić, pedagog u Srednjoj školi „Nikola Tesla“ u Tesliću.

A svojom pozitivnom energijom Rastko, jednostavno, privlači ljude. I to da mu budu baš blizu.  Kada je bilo najteže najbliži su mu bili njegov duhovnik, porodica i ljekari. Ljudi u bijelom postali su njegova druga porodica. A kako i ne bi. NA UKC-u ležao je mjesec dana. A potom je godinu proveo u Trapistima. I za ljekare, ono što je Rastko postigao je, kažu, pravo čudo. 

“Prvo je bitno da pacijent sarađuje. Pacijent mora imati uvid  i prihvatiti svoje stanje, jer dok god ne prihvati svoju disfunkcionalnost, on prosto očekuje da se nešto desi neko čudo da bi on povratio tu svoju dotadšanju. Jer to su pacijenti koji su pune funkcionalnosti prosto postanu vrlo, vrlo teški invalidi. Rastko je nama bio prirastao, cijelom timu, upravo iz tog njegovog pozitivnog odnosa i prema nama i prema sebi, prema procesu rehabilitacije, što je jedan bitan faktor, što je on danas došao tu gdje jeste, što je za obim njegovih povreda, nama nekako djeluje da je čudnovato, ali prosto se dešava”, priča nam prof. dr Tatjana Bućma, Zavodu za fizikalnu medicinu i rehabilitaciju "Dr Miroslav Zotović“.

Tamo gdje bi drugi, najčešće, stali, posustali ili odustali, Rastko je tek počeo. Planira i na fakultet. Odabrao je smjer Softversko-informaciono inžinjerstvo u Novom Sadu. Za sve ljude, ovaj mladić  danas ima jednu molbu uz želju da uče na njegovim greškama. 

 “Ljudi moraju da se čuvaju. Ja se nisam čuvao. Ali i kad bi doslo do tako kobnog ishoda, treba da ostanete smireni i bistre glave, pozitivnog i vedrog duha, jer psiha je u bilo kojoj povredi 90% oporavka je psiha. Kad je čovjek veseo i nasmijan sve ide bolje i brze.”, zaključuje mladi Rastko Gavrić.