Žarko Šukara je kao 16-godišnji dječak, iz Žegara, u nepreglednoj izbjegličkoj koloni prije 25 godina stigao u Banjaluku. U nekoliko sati, priča, nestao je život kakav je poznavao do tada.
Novi je započeo u Banjaluci, ali nostalgija ne da mira i vuče ga u rodni kraj u koji ide svako malo. Ovih dana u glavi su mu, kaže, lik pokojnog oca, djeda, stričeva, članova familije koja se rasula po svijetu. Danas se ovom 41-godišnjaku grlo steže kada se sjeti početka avgusta 1995.
"Pet sati ujutru četvrti avgust krenule su granate i napad. Prvi dan se sve činilo normalno, a drugi dan od jednom se povlačilo. Kolona velika, narod, djeca plaču, starci. Katstrofa! Išlo se moje selo Ervenik, Srb, Martin Brod, Drvar, i onda ovamo. Sumorno, teško, ratno vrijeme, granate. Šta da kažem", priča Žarko.
Treba pričati, sjećati se, ne zaboraviti, iako i dalje boli, kaže Nataša Bjelobrk. Igrom slučaja, "Oluju", njen kraj i još nekoliko mjeseci dočekala je i provela u Kninu, u kampu Ujedinjenih nacija sa još 1.200 ljudi. Tek naredne godine za Božić, u Banjaluci se našla sa braćom, majkom i ocem. Ne mrzi nikoga, do prije nekoliko mjeseci roditeljska kuća u selu Vrgud kod Benkovca bila je zgarište.
"Posljednjih 20 godina, moj suprug, ćerka, sad imam i sina, odalzimo redovno na taj neki diskaveri momenat. Mi imamo šatore, pet komada, po tom zgarištu onako razvučemo, družimo se, vodimo djecu da oni vide gdje smo mi to odrasli, tu su bile naše bake i dede. Idemo na to naše karinsko more. Ono što je poražavajuće jeste taj prazan prostor, te napuštene kuće. Ono što Hrvatska jeste nakon svih tih dešavanja, oni nemaju stanovnike, mi smo se negdje iselili", kaže Nataša.
Od konstitutivnog naroda u Hrvatskoj do početka rata, do fizičkog uništenja akcijom hrvatkse vojske u ljeto 1995. godine. Tako sve sumira, četvrt vijeka poslije, ministar u Vladi nekadašnje Republike Srpske Krajine. Danas je u Banjaluci prisustvovao služenju parastosa za sve poginule u akciji ''Oluja'' kome su prisustvovali Srbi koji su preživjeli najveće stradanje u Hrvatskoj, porodice ubijenih, predstavnici brojnih udruženja i gradskih vlasti.
"Ono što se desilo u zadnjih 80 godina u suštini je genocid nad Srbima koji je započeo 1941. godine, vojničk izavršen 1995. godine, a finalno završen u ovih 25 godina. Srba iz Krajine više nema, ne postoje kao narod, ni fizički ni pravno", rekao je Slobodan Perić, ministar u Vladi nekadašnje Republike Srpske Krajine.
Dijete rođeno u izbjegličkoj koloni 95. godine, danas je 25-godišnja formirana ličnost, radnik, porodični čovjek. Njemu ne treba ni Knin, ni Daruvar, ni Vukovar, treba mu mjesto gdje je nastavio da živi, kaže Krsto Žarković, Predsjednik Udruženje protjeranih Srba iz zapadne Slavonije.
"Danas iz RSK u RS živi oko 17.500 ljudi. Danas su sve to domaćini, danas su nam djeca stekla odrđene diplome, njihova zemlja je RS i ne vjerujem da će biti povratka nazad u Hrvatsku. Priča oko stanova, imovine, mislim da je to završena faza", kaže Žarković.
Dani sjećanja na stradale u Oluji i putu stradanja, nisu. Sutra će se Novljani prisjetiti protjeranih i stradalih u izbjegličkoj koloni u Svodni. Prekosutra je obilježavanje stradanja na petrovačkoj cesti.
