Slike srpskog stradanja u derventskom naselju Čardak ne blijede ni nakon 27 godina. Samo u dva dana aprila 1992. ubijeno ih je dvadesetak. Oni koji nisu pobijeni na kućnom pragu, zarobljeni su. Zagorka Kuzmanović u logoru je provela samo pet dana, ali još pamti strahote.
"Pet-šest ljudi koji su bili do pola goli, povezani klečali su od njih sve koje sam poznavala samo sam prepoznala Iliju Ćuka, ljudi su bili krvavi, natečeni, ubijeni", rekla je Zagorka Kuzmanović.
Ukupno je stradalo 37 civila iz Čardaka. Tijela njih 19 nađena su u masovnoj grobnici, na čijem mjestu je danas spomen kompleks. Rada je tu prislužila svijeću za sina. Slaviša za oca, čije je tijelo na tom mjestu pronađeno.
"Moj otac je pronađen na tom dijelu, ali je ubijen u Domu vojske. Za negovo ubistvo je osuđena Azra Bašić i braća Čavalić, Esad i Derviš", istakao je Slaviša Đuraš, sin ubijenog Blagoja Đuraša.
"Svaki dan sve teže, sve gore, mi smo stari, niko nas ne pita nizašto", rekla je Rada Blagoičević.
Samo su htjeli da ostanu na svome. Bili su civlil i stradali na praznik, Mali Vaskrs.
"Ali kad civili stradaju, kad čitave porodice stradaju, pa se zatre trag onda treba biti baš monstruozan da se to čini", naglasio je Milorad Simić, načelnik opštine Derventa.
Cijele porodice, Lazarević, Živković, Zorić, Ćućić, su ubijene. Kazne još nema.
"To je žalosno, bruka i sramota i za nas i tužilaštvo, mi smo tužilaštvu poslali jedan dopis unazad mjesec dana da nas obavijeste da li išta pokreću oko pobijenih ovih porodica", istakao je Drago Knežević, Udruženje logoraša Derventa.
Za zločine na Čardaku do sada su izrečnene četiri presude. Među njima i Azri Bašić na 14 i Ivici Lipovcu na sedam godina. Porodicama nedovoljno, za ono što su činlili. Boli ih i što nema kazni za nalogodavce i komandante.
