Parastos je služio sveštenik Vladimir Kukić, koji je istakao značaj posjete grobu mladog borca Vojske Srpske, kao i očuvanja kulture sjećanja na njegovu i žrtvu svih koji su živote utkali u temelj Republike Srpske.

Autor dokumentarnog filma "Spomenko na vječnoj straži" i knjige "Spomenko i Ozren" Mile Savić rekao je da je priča o Spomenku poruka da je rat, u kojem stradaju i najslabiji i najčestitiji, užas koji treba spriječiti.

"Kažu da čovjek umire kada i posljednja osoba prestane o njemu da priča i nadam se da će kroz filmu o Spomenku i knjizi "Spomenko i Ozren", on vječno da živi", rekao je Savić.

On je izrazio zadovoljstvo što je priča o Spomenku zainteresovala mlade, što su sve više svjesniji njegove simbolike i što im se budi svijest o njegovanju istorije.

Parastosu je prisustvovao i gradonačelnik Banjaluke Draško Stanivuković.

Gostić je rođen 15. avgusta 1978. u Doboju. Osnovnu školu pohađao je u Maglaju, ali je zbog izbijanja ratnog sukoba nije završio.

Po izbijanju rata živio je sa majkom Milenom u selu Јovići nadomak Maglaja, koje je bilo okruženo naseljima sa većinskim muslimanskim stanovništvom, pa se ubrzo našlo na prvoj liniji fronta.

Tokom aprila umrla mu je majka, pa je ostao da živi sa bakom koja je septembra 1992. godine poginula u granatiranju sela od takozvane Armije RBiH.

Prijavljuje se u Vojsku Republike Srpske gdje je u početku bio kurir, da bi potom bio prebačen na razvoženje hrane borcima na prvim linijama fronta.

Obavljajući povjerene mu zadatke, jednom prilikom je sa konjskom zapregom upao u minsko polje, pri čemu su konji stradali, a on je bio lakše povrijeđen. Nakon tog ranjavanja, još je jednom bio lakše ranjen.

U ofanzivi muslimanskih snaga na planinu Ozren narod se povukao iz Јovića, a Spomenko Gostić je sa nekoliko vojnika ostao da brani selo.

U martu 1993, tokom granatiranja položaja srpske vojske, pet vojnika je poginulo, a Gostić je teško ranjen. Umro je 20. marta 1993. u Јovićima na Ozrenu, a sahranjen je sa stradalim saborcima na seoskom groblju.