Badnji dan počinje rano ujutru sječenjem badnjaka koji se sa prvim mrakom unosi u kuću, a osim toga, obilježava se liturgijama i okupljanjem porodice za posnom trpezom.

Nazvan je po sječenoj grani hrasta - badnjaku, svetom drvetu Slovena.

To je posljednji dan božićnog posta, kojim se vjernici pripremaju za proslavu Božića kojim se slavi rođenje Isusa Hrista.

Badnji dan i Božić su nerazdvojni ne samo zato što dolaze jedan poslije drugog, već i zato što se dopunjavaju shvatanjima i običajima koje narod vezuje za njih.

Narodni običaji oko Badnjeg dana su dosta stari i do danas se dosta njih izgubilo ili zaboravilo, u različitim krajevima običaji se umiju razlikovati u nekim elementima, ali i pored toga ipak postoji dosta zajedničkih običaja koji su vrlo slični.

Jedan od njih je da se uz badnjak u kuću unosi i žito kako bi naredna godina bila plodna, ali i slama čime se prinosi žrtva duhu Hrista koji je rođen na slami. Na Badnje veče se ne spava, već se bdi i očekuje svečani trenutak rođenja Hristovog.

Prema vjerovanjima, na Badnji dan ništa ne treba da se iznosi iz kuće.

Po narodnom vjerovanju, badnjak se mora posjeći sa tri snažna udarca, a ono što sjekira od tri puta ne presiječe, dovršava se lomljenjem ili uvrtanjem.

Kada domaćin donese badnjak, prisloni ga na zidove kuće i tek ga s prvim mrakom unosi u svoj dom. Dok nosi badnjak i slamu domaćin obilazi kuću kvocajući kao kvočka, a ostali ukućani, posebno djeca, idu za njim i pijuču poput pilića.

Badnjak simboliše hrast koji su pastiri donijeli u vitlejemsku pećinu gdje je rođen Isus i koji je Josif, Isusov zemaljski otac, založio da ugrije hladnu pećinu. Varnice koje su poletjele u nebo su najavile poseban događaj.

Badnjak se loži sa posebnim poštovanjem, i moli za zdravlje, sreću i mir. Gori do Božića, nagovještavajući novu svjetlost koju donosi vjera u Hrista.

Ponegdje se vjeruje i da je naložen badnjak simbol krsta na kome je Isus razapet, a toplina vatre simbolizuje spasenje ljudskog roda do kog će doći zahvaljujući Hristovoj žrtvi.

(Telegraf.rs)