Te kobne 1941. godine, kao djevojčica Milojka Kurduija gledala je kako joj oca odvode na stratište. Danas, kao Igumanija Hristina gleda kako njeno selo Korita ne zaboravlja mučki stradale pretke. Mati je ostvarila svoju želju, sagrađen je manastir u čast Korićkih mučenika. ATV-u kaže danas se miješaju sreća i tuga.
Suzu ne može sakriti nijedan Korićanin kada se sjeti ustaškog masakra u noći treći na četvri jun 1941. Mještani ovog sela odvođeni su, zatvarani, vezani, paljeni, ubijani i bacani u Koričku jamu. Danas u ovom kraju nema kuće da nekoga ne žali.
"Stradao mi je otac i tri strica rođena. A stradalo je 48 Svorcana", rekao je Miloš Svorcan, potomak.
"Mi što smo izgubili najbliže, ja đedove, stričeve, to je nešto što čovjek ne može izkazati riječima nikako. To samo možeš osjetiti dušom i srcem", rekao je Momir Glušac, potomak.
Nedužno su Korićani stradali i to od komšijske ruke. Ubili su ih dželati iz Fazlagića kule i okolnih muslimanskih sela.
Tih kobnih junskih dana je u ovoj jami na monstruozan način završilo oko 150 mještana ovog ali i susjednih sela. Danas 82 godine od zločina svi se pitaju kako bi ovaj kraj izgledao da do zločina nije došlo.
Korita su tada bila prometno, bogato i puno selo. Nisu se oporavila ali nisu ni zaboravila bolnu sudbinu.
"Siguran sam da će generacije kao naši nasljednici u bližoj i daljoj budućnosti biti dosljedni poštovaoci ovoga što im u nasljeđe ostavljamo te da će im biti vodilja naša poruka da ne smiju zaboraviti stradanje svojih predaka", rekao je Milorad Nosović iz sela Korita.
Nećemo zaboraviti kaže šesnaestogodišnji Ilija Glušac. Zna svaki detalj.
"Ja sam te priče o Koritima i Korićkoj jami čuo od svog oca, koji mi je pričao i koje ću ja prenositi dalje. Nije nijedna godina prošla od kada ja znam da ja nisam došao na pomon", rekao je Ilija Glušac iz sela Korita.
Korićka jama je uz put Bileća Gacko pa je malo onih koji prođu da se ne poklone Korićkim mučenicima. O ovom zločinu su se pisale knjige, ali i snimali filmovi.
