Jedna fotografija, nastala 1944. godine u Knežici kod Kozarske Dubice, zauvijek je postala simbol antifašističke borbe i herojstva naroda Kozare i Potkozarja.

Čuvena fotografija nastala je u Knežici prije 78 godina, kada je ratni reporter Žorž Skrigin sreo napaćenu Milicu Tepić iz dubičkog Komlenca, koja je bježeći od ustaša i ostalih fašista, spasavala svoju nejač.

Krijući se u šumi, bježeći od pokolja i logora, na leđima je nosila dvogodišnjeg sina Branka, a za ruku vodila dvije godine stariju kćerku Dragicu.

Branko Tepić dječak je iz nosiljke majke Knežopoljke, čuvena fotografija na kojoj majka Knežopoljka vodi djecu metafora je stradanja civila u ratu, a za Tepića, dječaka koji viri iz nosiljke na majčinim leđima, ona je najintimnije životno svjedočanstvo.

Slika žene što pogureno korača ratnom pustinjom: u nosiljci na leđima beba, za ruku vodi djevojčicu. Prst stavlja na usne i pokazuje joj da bude tiha.

Branko, dječak iz nosiljke, rođen je u septembru 1942. godine, odmah poslije ofanzive na Kozari. Njegov otac, narodni heroj Branko Tepić - po kom mu je majka Milica i dala ime - u tom trenutku već je bio mrtav: zajedno sa drugim ustanicima okupator ga je uhvatio i objesio u Bosanskoj Dubici. Njegova majka Milica tokom rata je sa djecom stalno bila u zbijegu u Potkozarju. Tokom jednog od tih lutanja, naišla je na ratnog reportera Žorža Skrigina.

Rata se Branko nije sjećao, ali sjećao se kakve je posljedice ostavio.

"Odmah poslije rata sam imao traumu od vojske, policije, ma od svega sam bježao, dobrih četiri-pet godina. Čim vidim nekog u uniformi, pobjegnem pod obalu Une i krijem se do mraka. Majka je to znala i puštala me, razumjela. Bježao sam kao divlja zvijer: valjda je to taj neki nagon za opstankom", svjedočio je Tepić.

Krajem rata, Milica Tepić se s djecom vraća na kućno zgarište u selo Komlenac, gdje su ona, Branko i sestra Dragica nastavili da žive. Ipak, četiri godine kasnije, Milica umire, a Branko i Dragica prelaze da žive kod ujaka u obližnjem selu Jošiku. U Bosanskoj Dubici, Branko i Dragica su završili niže razrede škole.

Branko se potom školuje u Petrinji, pa odlazi u jedno selo u Baniji, gdje je radio kao nastavnik u školi. Tu se i oženio Miljom, vaspitačicom u vrtiću. Život ga je potom odveo u Sisak, gdje je živio sa suprugom i troje djece - sinom Predragom i blizancima Nenadom i Biljanom. Njegova sestra Dragica se udala, a umrla je 1983. godine.

Fama o Skriginovoj fotografiji i dalje je trajala, ali se susret ratnog reportera i dječaka iz nosiljke nikada nije dogodio.

"Sjećam se, 1974. sam došao u Beograd na jedno okupljanje preživjelih iz rata u Hotelu `Metropol`. Skrigin je najavio dolazak, prije svega kako bi se sreo sa mnom. Ipak, tokom noći je telefonirao i rekao da ne može da stigne. No, to veče je za mene ipak bilo posebno, jer sam upoznao Branka Ćopića", sjećao se Tepić.

Susret sa Ćopićem bio je, kaže, veličanstven.

"Prije nego što mi je prišao ja sam o ratu održao jedan govor, koji je njega očigledno impresionirao. Prišao je da mi čestita i onda smo razgovarali. Bio je prava ljudina: čovjek iz naroda, već u godinama, ali obrazovan, svjetski čovjek, koji nije zazirao od razgovora sa svakim ko bi mu prišao. Skroman, a veliki čovjek", svjedočio je Tepić.

Tokom života u Hrvatskoj, Tepić je napravio i vikendicu u selu Velika Gradusa, nedaleko od Siska. Ta kućica će mu, igrom slučaja, dobro doći kada 1991. godine shvati da je đavo došao po svoje i da je vrijeme da se iz Siska povuče u selo, piše na sajtu eparhije zvorničko-tuzlanske.

"Kada je 1995. opet zapucalo, pobjegli smo od `Oluje u Bosansku Gradišku. Osam godina kasnije vratili smo se, ali u Gradusu, nikad više u Sisak: taj lijepi stan od 75 kvadrata neko nam je oteo. Na kraju, ispada da mi je čitav život prošao u izbjeglištvu. Ali, srećan sam: kad vidim šta imam, šta ostavljam - prije svega djecu i pet unuka - a u kakvim sam vremenima živio. Nikome nisam na teretu, živim mirno, i poslije svega - osjećam se kao pobjednik", govorio je Tepić.

(Foto: Žorž Skirigin/Museum of Yugoslavia)