Donja Mahala i ulica iznad dobojske pijace nekada je bila rezervisana za zanatske radnje. Uz tašnare, časovničare, sjećaju se stariji mještani, bila su i četiri berberina. Sada je tu samo jedan, čiju brijačnicu rado posjećuju.
"Navikao sam tu, jednostavan salon, usluga dobra. Eh, samo jedan on brico osto ovo je sad sve saloni, nema više brica i on kad ode u pneziju neće imati ko“, kaže Hazib Čavalić, mušterija.
Do tada ih uz širok osmijeh i lijepu riječ dočekuje Elvid Unkić. Zanat je izučio osamdesetih godina. Riječi svog majstora i danas pamti.
"Bit' umjeren u svemu, biti zadovoljan, nije bogatstvo materijalno, nego treba biti duša i srce sito, pa se trudim“, kaže Elvid Unkić, berberin.
Osjete to mušterije i zato mu se rado vraćaju. Đorđo ju tu svake sedmice, Hamzalija i češće, kada boravi u rodnom gradu.
"Faktički da mi je što više hodat, vidjet svijeta a dolazim kod nejga svaki drugi treći dan. Općenito lijepa usliga, starinski način“, kaže Hamzalija Hodžić, mušterija.
"Što ne vidim dobro a ruke mi strepe, pa nisam sposoban, hehe a što se tiče usluge ovog dječka ja sam zadovoljan“, kaže Đorđo Momčičević, mušterija.
Smještena je u malom prostoru, ali sve je u brijačnici na svom mjestu. Na alatu ne štedi pa i stotinak maraka daje za makaze.
"Što se tiče alata za majstora je za bricu, bilo koga, alat je sve, na tome nema štednje mislim i držat se procedure, higijena, dezinfekcija“, kaže Elvid Unkić.
Važno je da je mušterija zadvoljna, saosjećam s njima, osjetim kada nemaju da plate, pa pričekam do penzije, priznaje Unkić. Želja mu je da zanat očuva. Dok radi, mi ćemo mu dolaziti, kažu mušterije. Osim mirne ruke i besprijekorne usluge, tu kažu, na trenutak vrate duh nekadašnjeg vremena.