On je opomena na bestijalnost jedne isključive politike u kojoj mjesta za drugog i drugačijeg nema, za bezumnost podjele po naciji i vjeri i na to da čovjek, kao pojedinac, može da mnogo, mnogo nisko potone.

Istovremeno, podsjetio nas je koliko on može da se uzdigne i da u najtežim trenucima, kada strah zavlada, svim srcem voli, žrtvuje se i stavi sebe u opasnost da pomogne drugima.

Na početku filma to vidimo već u prvoj sceni kada seljanka, Hrvatica, rizikuje život da spase bebu nepoznate žene, a potom i u potresnoj sceni kada logoraši Jasenovca igraju oko stolica. Dok iz tambure dopire zvuk Užičanke, “srbijanskog kola”, jedan od njih, mlad čovjek, odbija da bude dio te surove igre. Odbija da na tren spase sebe po cijenu tuđeg života i umre ponižen.

Paralela njemu javlja se pred sam kraj filma – starac koji umire dostojanstveno, na nogama i na prijetnju smrću ustaškom vojniku odgovara: “Samo ti, sine, radi svoj posao”. I na mjestu gine.

Ovaj starac zapravo je Vukašin Mandrapa, danas poznat i kao Sveti mučenik Vukašin Jasenovački. A njegova priča bila je mnogo bolnija od one koja je prikazana na filmu.

Nebrojena zverstva ovog logora su zaboravljena, ali jedan slučaj je ostao upamćen zahvaljujući svjedočanstvu preživelog logoraša. Dr Neđo Zec je bio neuropsihijatar i mnoge ustaše su od njega tražile ljekarsku pomoć, iako je Srbin. Kada ga je ozloglašeni Josip Friganović, zvani Žile, pozvao u svoju kancelariju, znao je da to vrlo lako može značiti i kraj njegovog života. Međutim, Friganović je tvrdio da je počeo da ludi i zatražio pomoć psihijatra.

Potom mu je kazao kako je u avgustu 1943. godine u logor stiglo 3.000 ljudi koje je trebalo odmah pobiti. Četvorica ustaških vojnika su se opkladila u deset litara rakije ko će više Srba da ubije za jednu noć. Poslije nekoliko sati neviđenog užasa, Friganović je „ubjedljivo vodio“. A onda je među logorašima koji su prestravljeni čekali da dođe red na njih, vidio jednog starijeg seljaka, koji je sa neshvatljivim mirom stajao i spokojno gledao pakao koji se pred njim dešavao. Bio je to Vukašin Mandrapa iz sela Klepaca u Hercegovini.

Njegov mir je teže pogađao nego sva stravična kuknjava oko njih. Ne mogavši da shvati kako neko može biti tako smiren u takvom trenutku, naredio mu je da vikne: „Živio poglavnik Pavelić!“ ili će mu odsjeći uvo. Vukašin je ćutao. Ovaj mu je odsjekao uvo, ali je starac ostao miran. Isto se ponovilo i sa drugim uvom i sa nosem. Naposljetku mu je četvrti put naredio da uzvikne: “Živio Pavelić!” ili će mu izvaditi srce.

Vukašin, obliven krvlju, pogledao ga je i, uperivši pogled nekako kroz njega i preko njega, svom egzekutoru polako i razgovjetno rekao: “Radi ti, dijete, svoj posao!”

Friganović je pobjesnio, mučio ga, ubio i gurnuo u jamu. Međutim, Vukašin je njegova posljednja žrtva. Drugi ustaški vojnik, Petar Brzica, dobio je opkladu.

Friganović poslije toga više nije bio onaj stari. Ni neuropsihijatar Neđo Zec nije mogao da mu pomogne. Tumarao je okolo, zatvarao uši, udarao se u glavu, vikao, lomio sve oko sebe… Svuda ga je proganjao Vukašinov pogled i ono stravično:

“Radi ti, dijete, svoj posao!”

Friganoviću se nakon rata gubi svaki trag, a Srpska Pravoslavna Crkva je Vukašina 1998. godine proglasila za svetitelja i slavi ga 29. maja po novom kalendaru.