“Došle su ustaše u naše selo na najradosniji prazniki i pobili su sve. Oni su išli da zataru sve što je srpsko, a oni su im bili krivi samo zato što su Srbi. Koga su god našli kod kuće, a većinom su našli žene i djecu pošto je radna snaga bila oko stoke, a ovi su spremali ručak, pobili su. Gdje su god koga našli ubili su. Iz moje porodice Adamović 14 članova je uništeno”, kaže Braco Adamović, potomak žrtava.

Prvi zločin je ubistvo, druga velika tragedija je ćutanje o pokolju. O svemu nije bilo ni riječi nekoliko decenija, što iz straha zbog tadašnje vlasti, što zbog strepnje da se sve ne ponovi, čulo se na pomenu. Ni za jedan zločin nikada niko nije odgovarao. Porodice ubijenih nemaju puno nade da će pravda ikada biti zadovoljena. Kažu, nakon toliko godina jedni zločinci su sigurno nestali u vihoru rata, drugi su umrli prirodnom smrću.

“Ne treba niko nikoga da mrzi, ali trebamo da sve upoznamo i da kažemo šta se dešavalo i zašto ja danas ne smijem da kažem da su moji brat i sestra zaklani. Treba da se zna i da neko za to odgovara, ali nema ko”, kaže Branko Milinković, predsjednik Udruženja porodica, potomaka i poštovalaca žrtava “Bijeli Potok”.

Bijeli Potok je samo jedna od nekadašnjih banjalučkih mjesnih zajednica gdje se, u Drugom svjetskom ratu, dogodio svirepi zločin, i to baš na pravoslavni praznik.

“Na području grada tu su još Drakulić, Šargovac, Rudnik, Rakovac, tu su i Durale, tu je Potkozarje i još mnoga druga mjesta. Da ne kažem da je na području tadašnje cijele Kraljevine Jugoslavije da je Srpski narod stradao samo zato što je srpski i što je bio pravoslavne vjeroispovjesti”, kaže Goran Šljivar, savjetnik u Odjeljenju boračko-invalidske zaštite i gradske uprave Banjaluka.

Ustaški plan bio je da sve Srbe iz Bijelog Potoka protjeraju ili ubiju. U tom selu sada je ostalo samo desetak ljudi. Do 80-ih godina prošlog vijeka Bijeli Potok nije imao struju, vodu ni put pa se skoro svo radno sposobno stanovništvo iselilo.