Dragan Vasić, glavni junak dokumentarnog filma "Čiko, ja sam živ, nemoj da me ubiješ" autora Gvozdena Šarca, koji je je danas premijerno prikazan u Beogradu, smatra da je veoma važno što je njegovo svjedočenje o stravičnom zločinu u Ledićima kod Trnova u junu 1992. godine prikazano u Srbiji kako bi se vidjelo da su i Srbi u BiH bili žrtve rata.
Vasić je uoči projekcije filma u sali opštine Zvezdara rekao da je značajno da se vidi da su i Bošnjaci ubijali Srbe, iako oni i danas žive u ubjeđenju da su jedine žrtve rata i da su oni Srbima tokom rata slali cvijeće i nekakve poklone.
"Samo u srpskom narodu postoji izvinjenje i organizacije koje se bave srpskim zločinima. Samo se mi izvinjavamo, dok svi ostali ćute. Glavna poruka ovog filma jeste upravo to da je u proteklom ratu u BiH bilo žrtava i na srpskoj strani, jer su stradali srpski civili", izjavio je Vasić uoči promocije filma u kojem je glavni junak.
Film je Draganovo svjedočenje o zločinu u Ledićima, počinjenom u junu 1992. godine, kada su muslimanske snage u selu u podnožju Treskavice likvidirale 24 srpskih civila, a među njima i četvoro djece, među kojima je bio i njegov rođak Milun Tešanović, beba od 18 mjeseci, koja je ubijena zajedno sa majkom dok je bila u njenom naručju.
Dragan Vasić, koji je tada imao 11 godina, bio je ranjen, ali je preživio pukom srećom, jer ga je muslimanski vojnik Izo Velić spasio od drugog pripadnika takozvane Armije BiH, koji je htio da ga ubije, i odveo ga u ratnu bolnicu na Igmanu, gdje mu je doktor Mustafa Pintol ukazao pomoć.
Velić je Dragana odveo kod svojih roditelja, koji su ga čuvali i brinuli se o njemu, a Pintol ga je obilazio i liječio.
Šest mjeseci kasnije Dragan je razmijenjen i vraćen roditeljima, koji su do tada mislili da je i on nastradao u Ledićima.
Vasić 30 godina nakon zločina koji mu je bezbrižno djetinjstvo pretvorio u pakao kaže da je to što je doživio u porodici koja ga je stavila pod zaštitu bilo dokaz da i u najstrašnijim trenucima ima nečeg svijetlog.
On je dodao da to ipak ne može da promijeni kompletnu sliku zločina koji će mu zauvijek ostati urezan u pamćenje, jer je u krvavom pohodu muslimanskih snaga na Lediće izgubio tri ujaka, tri ujne, rođaku i dva rođaka, među kojima je i mali Milun Tešanović.
"Najteži momenat za mene je bio kada sam se javio neprijateljskom vojniku, koji je tada jedini bio prijateljski nastrojen prema meni, dok je drugi vojnik, koji je bio tu, rekao da me treba ubiti. Tada mi je stvarno bilo najteže", ispričao je Dragan.
Nakon svega kroz šta je prošao i šta je vidio kao jedanestogodišnjak govorili su mu, da bi ga smirili i obodrili, da je dijete i da će sve lakše prebroditi.
"Od početka se nosim tom mišlju da sam bio dijete i da bi zbog toga sve to što se desilo trebalo lakše da podnesem. Na neki način, ja sve to gledam kroz tu rečenicu da sam bio dijete, pa ću to brzo zaboraviti. Međutim, u nekim momentima je bilo i nekih teških snova, svega je bilo", otkriva Dragan.
On je priznao da mu je bilo izuzetno teško i na prvoj promociji filma u Trnovu u septembru prošle godine, kada ga je odgledao zajedno sa porodicama ubijenih, zbog čega mu je sve to što je doživio još teže palo, pa mu je, kako kaže, bilo krivo što film najprije nije pogledao nasamo sa autorom Gvozdenom Šarcem.
Vasić je rekao da ga od svega ga najviše boli nepravda i nerazumijevanje onoga što se događalo u ratu u BiH, za šta je primjer predratna sarajevska opština Trnovo, kojoj pripadaju i Ledići.
"Na području opštine Trnovo u ratu nije bilo muslimanskih civilnih žrtava. S druge strane, sva srpska sela su popaljena, a Srba je ubijeno i zaklano sve što je moglo", naglasio je Dragan.
