kOni se razlikuju umnogome od onih u velikim školama, jer im je učiteljica i više od pedagoga. Ona je prijateljica i roditelj, a svoje đake, male drugare, svakodnevno vozi od kuće do škole.

Četiri godine, svaki dan učenica Tijana Popadić od kuće do škole ide sa svojom učiteljicom Milenom Zirojević. S obzirom na to da iz svog sela Tijana nema odgovarajuću autobusku liniju do Dobrelja, ulogu vozača preuzela je učiteljica.

“Učiteljica je baš dobar vozač, idem svako jutro sa njom, ljepše mi je s njom nego da idem autobusom “, priča Tijana.

Igrom slučaja, prevoz do škole danas nije imao ni Aleksandar Lažetić. Zato je učiteljica Milena na posao krenula ranije. Svojim automobilom svratila je u selo Gareve po malenu Tijanu, a potom se uputila do Aleksandra.

Tolika je ljubav i žrtva učiteljice Milene prema djeci i školi. Priznaje, ništa joj nije teško kada je u pitanju budućnost i školovanje njenih učenika. Svakoga od njih doživljava kao sopstveno dijete.

Iako područno odjeljenje u Dobreljima pohađaju četiri učenika, Tijana i Aleksandar jedini su prisustvovali nastavi prilikom posjete ekipe RTRS-a.

Bez obzira na mali broj osnovaca, nastava zahtijeva kompletnu pripremu. Prednost područnih škola, kaže učiteljica, je što svakom učeniku može da posveti dovoljno pažnje. Za vrijeme boravka u školi, preuzima ulogu roditelja.

“Prije početka nastave mi se prvo ispričamo, oni mi kažu šta su radili prethodni dan, da li su bili negdje na rođendanu, jesu li kupili nove patike i slično. Takav odnos u većem razredu ne bismo mogli da izgradimo, a i mi ovdje nismo ograničeni školskim zvonom”. priča učiteljica Milena.

A poslije časova ista slika kao i na početku dana, ali u obrnutom smjeru. Put ih opet zajedno vodi nazad, do kuće. I tako ponovo i narednog dana.